700 GODINA SPLITSKOG STATUTA

Visoka razina društvenog i pravnog ustroja srednjovjekovnih dalmatinskih gradova najpotpunije je zasvjedočena u njihovim mjesnim statutima, amblemskom izrazu srednjovjekovne komunalne autonomije. Autonoman položaj dalmatinskih gradova povijesno se očitovao u nizu sloboština od kojih su suštinski najvažnije pravo na slobodan izbor tijela gradske uprave te odgovarajući fundus vlastitih pravnih pravila. U doba sazrijevanja komunalnih društava tijekom 13. i 14. stoljeća ta se pravila posvuda pismeno utvrđuju i sabiru u svečane zbirke koje se općenito nazivaju „statutima“. Među takvim zakonodavnim ostvarenjima lokalnih zajednica dalmatinske regije posebno mjesto zauzima Splitski statut iz 1312. godine. Odlikuje se zaokruženošću i istančanošću pravnih uredaba, sustavnošću izlaganja i jasnoćom formulacija. U svemu tome odražava se zavidan stupanj lokalne pravne kulture, ali i nomotehničko umijeće tadašnjega gradskog načelnika (potestata), Percevala iz Ferma, kojem je splitsko Veliko vijeće, kao „znalcu kanonskog i civilnog prava“, povjerilo sastavljanje statutarnog teksta. Premda je u to vrijeme u Splitu već prevladavao hrvatski etnički element, Statut je dokaz svojevrsne poliglotičnosti splitske sredine. Kao i velika većina drugih komunalnih statuta, sastavljen je na latinskom jeziku, no već 1395. godine Splićanin fra Mihovil je na temelju latinskog izvornika priredio i talijansku inačicu Statuta. U jednom i drugom slučaju radi se o specifičnim srednjovjekovnim idiomima s izrazitim regionalnim obilježjima, što Splitski statut i druge statute primorskih gradova čini izvrsnim sredstvom i za studij romanskih govora u srednjovjekovnoj epohi. Srednjovjekovni komunalni statuti ne ograničavaju se, poput današnjih gradskih ili općinskih akata istog naziva, na pitanja ustroja i djelovanja lokalnih upravnih tijela, nego su zaokupljeni i svim drugim aspektima komunalnog života. Ta je pojava obilno oprimjerena i u Splitskom statutu, koji utjelovljuje odredbe o strukturi i poslovanju komunalne uprave, odnošajima svjetovne i crkvene vlasti, o braku i obitelji, vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ugovornim odnosima i nasljeđivanju, prijestupima i kaznama, ustroju sudbene vlasti i formama sudskog postupanja, obrtu i trgovini, agrarnim odnosima i pomorskom poduzetništvu, komunalnom redu i mnogim drugim pitanjima. Statut je ostao na snazi sve do sloma Mletačke Republike (1797.), pa se s pravom može kazati kako nam nudi zgusnutu sliku splitskog društva u razvoju tijekom gotovo pola tisućljeća. U stalnom usavršavanju svoga pravnog sustava Splićani su podjednako slijedili vlastite potrebe i vanjske uzore. Dokaz je tomu i sam Statut u kome se skladno prepliću hrvatska pravna shvaćanja s elementima rimskog, bizantskog, kanonskog, talijanskog, u prvom redu mletačkog, pa i germanskog (langobardskog) prava. Stoga je Splitski statut jedan od najboljih primjera sinteze pravnih kultura i rane integriranosti hrvatske obale u europsko-mediteranski kulturni krug. U tome je njegova trajna civilizacijska vrijednost. Željko Radić