BIRDPEX – zaštićene vrste ptica, sova ušara

Sova ušara (Bubo bubo) Od 13 vrsta sova koje obitavaju u Europi u Hrvatskoj se gnijezdi njih čak 10, a ušara je najveća među njima. To je jedna od najvećih sova na svijetu i među najmanje izbirljivim kada je riječ o izboru staništa, mjesta za gniježđenje i prehrani. Hrvatsko ime ove vrste potječe od pernatih uški koje nemaju slušnu funkciju s obzirom na to da su uši, odnosno zvukovodi smješteni znatno niže – iza očiju. Uške im služe u komunikaciji s drugim sovama. Osim ušare, u Hrvatskoj je relativno česta i mala ušara – mnogo manja vrsta sove koja živi uz ljudska naselja i zimi se okuplja u jata. S rasponom krila od 160 do 190 cm i masom koja, u krajnjim slučajevima, može prelaziti četiri kilograma, ušara je grabežljivac s vrha hranidbenog lanca koji će na svakog ostaviti dubok dojam. Rasprostranjena je širom umjerenog pojasa Euroazije, u šumovitim i stjenovitim staništima, po mogućnosti dalje od ljudi. U dijelovima svijeta u kojima nema „naše“ euroazijske ušare žive slične i srodne, jednako impresivne vrste ušara, poput indijske ušare i američke ušare, koje popunjavaju univerzalnu ekološku nišu slobodnu za velikoga noćnog letećega grabežljivca. Ušare se hrane uglavnom sisavcima, od voluharica do zečeva, te pticama veličine od golubova do galebova, no njihovu prehranu često čine i druge životinje kao što su vodozemci, gmazovi, ribe, pa i veći kukci. Plijenom mogu postati i veće životinje poput lanadi i prasadi, pa čak i suparnički grabežljivci poput kuna, lisica i pasa. Ušare se nastoje gnijezditi što bliže izvoru hrane, a mjesto za gniježđenje najčešće biraju na stijenama ili na tlu. Od početka ožujka, period razmnožavanja ušara traje više od pola godine, što je jedno od najduljih razdoblja razmnožavanja u ptičjem svijetu. To podrazumijeva otprilike jedan mjesec ležanja na, u prosjeku, dva do tri jaja, najmanje mjesec dana podizanja ptića u gnijezdu te još oko pola godine brige za mladunce izvan gnijezda. Ujesen, odmah nakon što se mladunci osamostale, odrasle ptice počinju iskazivati teritorijalno ponašanje, što je uvertira za novi ciklus sparivanja. Sove ušare su ptice stanarice, pa cijelu godinu obitavaju na istom prostoru. Tijekom 20. stoljeća u nizu europskih zemalja smanjila se brojnost ušara zbog ljudskog progona, no status njihove populacije postupno se popravio zbog provođenja mjera zaštite u većini zemalja. Danas je najveća prijetnja ušarama elektrokucija na dalekovodima. U prvoj polovici 20. stoljeća ušara je izumrla u nizinskom dijelu Hrvatske tako da je danas rasprostranjena u gorskoj Hrvatskoj i priobalju, gdje se najčešće gnijezdi na liticama. Populacija sova ušara u Hrvatskoj procjenjuje se na 800 do 1200 parova.