BOŽIĆ 2011.

Motiv: „Rođenje Isusovo“, detalj freske iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u nacionalnom svetištu Mariji Bistrici: autori Željko Hegedušić i Eugen Kokot, 2009. Ima Božića koji uskrsnu. Takav je slučaj s prizorom na ovogodišnjoj božićnoj poštanskoj marki. On je središnji dio freske Rođenje Isusovo u crkvi u Mariji Bistrici. Povijest te freske, i ostalih umjetnina u tom svetištu, jedno je od najistaknutijih i najzanimljivijih poglavlja hrvatske umjetnosti, kulture i povijesti uopće u dvadesetom stoljeću: baš kao što je Marija Bistrica jedna od najvažnijih točaka hrvatskoga svetog zemljopisa. U teškom razdoblju Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske, Marija Bistrica je svijetlo mjesto angažmana zagrebačkog nadbiskupa, poslije kardinala, blaženog Alojzija Stepinca, na spašavanju vrijednih stvaralačkih osobnosti likovnih umjetnika koje je kao prononsirane ljevičare, ili naprosto kao ratno meso, ugrožavao endehaški režim. U jeku rata Stepinac je zamislio obnovu Marije Bistrice kao mogućnost da pomogne ljudima od kojih su mu mnogi bili daleki i po svjetonazoru, i po biografiji, i po likovnom izričaju, ali su predstavljali najvišu razinu hrvatske kulture koju je trebalo sačuvati. Kolika razlika između Stepinčeva pothvata i mnogih današnjih, poput crkve u Udbini! Stepinac je vođenje obnove povjerio divnom, slobodnom, čovjeku, slobodnom arhitektu i slobodnom zidaru, Aleksandru Freudenreichu, pokazujući i tako domete svoje tolerancije. Slikarsku dionicu namijenio je Krsti Hegedušiću, a kiparsku Ivi Kerdiću. Hegedušić je opet, zaštićen s cijelom svojom obitelji, slobodan da bira i dovodi što veći broj ljudi, formirao ekipu od trideset i pet slikara, kipara, studenata Akademije likovnih umjetnosti (među njima su bili Kaštelančić, I. Generalić, Ž. Hegedušić, poslije i Branka Hegedušić, Gabrijel Stupica, Dulčić, Kinert, Kirinčić, Režek, Šeremet, Kerdić, Rukljač, Angeli Radovani, Augustinčić, Antunac, Bakić, Sabolić, Crnobori, Striegl…), koji su tako oslobođeni obveza Ratne umjetničke bojne i svake ratne opasnosti. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nakon prevrata, radovi u crkvi Marije Bistrice ostali su nedovršeni. Kao što svjedoči monsinjor Lovro Cindori, dugogodišnji bistrički župnik, ni Krsto Hegedušić ni Ivan Generalić, slikarski protagonisti, ne samo što nisu završili svoja započeta djela nego nikada više ni nogom nisu stupili u Mariju Bistricu. Jedino je Zlatko Šulentić već ranih pedesetih godina neustrašivo slikao svoje Uznesenje Marijino, a veliki Aleksandar Freudenreich oblikovao je prvo Stepinčevo vječno počivalište u zagrebačkoj katedrali, ono na koje je upirao pogled cijeli svijet, dok ecclesia martyrizata nije postala ecclesia triumphans, a Stepinac izgubio svoj autentični, ali dobio pobjednički grob. Gotovo sedamdeset godina nakon započetih radova novi je župnik, Zlatko Koren, odlučio završiti unutrašnjost crkve. Nađena je jedna velika Hegedušićeva skica (za Golgotu) i nekoliko crteža drugih autora (za Rođenje Isusovo, Željka Hegedušića, i Bijeg u Egipat, Ivana Generalića). U današnje vrijeme nije lako naći majstore slikarstva koji poznaju sve vještine tradicionalnih pristupa i tehnika. Dokaze iznimnih sposobnosti dali su u Bistrici Eugen Kokot i Egidio Budicin, posudivši ruku svojim velikim prethodnicima. Oni se tako s punim pravom mogu smatrati suautorima umjetnina koje su 2009. godine na velika vrata uskrsnule u hrvatsku povijest umjetnosti. Freska Rođenje Isusovo – koautorsko, dakle djelo Željka Hegedušića i Eugena Kokota – svojim načinom donekle odgovara onoj ideologiji „Zemlje“ koja je likovne umjetnosti htjela staviti u službu socijalne pravde: bilo pokazujući bijedu života puka, bilo vrijednost njegova spontanoga stvaralačkoga govora. Tako je Krsto Hegedušić i valorizirao Ivana Generalića kao ravnopravnog sudionika ovoga kolektivnog umjetničkog angažmana. Na fresci međutim nema one česte sklonosti grotesci koja „Zemlju“ veže s kasnim izdancima europskog ekspresionizma. Ikonografski, scena se odvija u domaćem pejzažu, u staji seljačke hiže, sa svim atributima sjevernohrvatskoga seoskog života. Tu su grablje i srp, vile i brenta – ikonografija života, kao što se užad i čavli, koplja i spužva nabrajaju uz križ – atributi smrti. Likovi su smireni i gotovo romantično sabrani; životinjama je s dubokim razlogom dana središnja uloga, a boje, blijede, narančasta, zelena, modra, ljubičasta, podsjećaju više na veliku kvatročentesknu uspomenu nego na naivni lokalni opis. Među brojnim ikonografskim pojedinostima valja posebno upozoriti na odloženu kraljevu krunu: taj mudrac „bio je odviše kralj da bi kraljevao“; a cijela freska, i cijela povijest Marije Bistrice, govori o ništetnosti moći i zemaljske vlasti te o jedinoj vrijednosti plemenitoga ljudskog djela. Željka Čorak