BOŽIĆ 2013.

BOŽIĆ 2013.

Božić je blagdan najbliži običnom ljudskom životu: on objavljuje obnovu i rađanje, mogućnost da sve počne ispočetka, da se iz svake tame upali svjetlost, da iz svake hladnoće izbije toplina. Datum Isusova rođenja fiksiran je uza zimski solsticij kao baština pretkršćanskih vremena, koja su iz davnina razaznavala taj svjetlosni prag godine.
Brojni su znaci koji naviještaju Božić, simboli kojima je označen: od onih kozmičkih – poput zvijezde repatice, na prošlogodišnjoj marki Republike Hrvatske – do onih sasvim bliskih i prisnih. Ove godine hrvatska marka obratila je pogled iz kozmosa u mikrokozam, iz svemira u dom.
Kaže se da je Božić obiteljski blagdan. U središtu tog obiteljskog blagdana nalazi se božićno drvce. Na Badnju večer ono se kiti međugeneracijski solidarno, a zatim se poda nj, manje ili više tajnovito, stavljaju darovi. Crnogorično drvce – jela, smrečica, bor – samo po sebi simbolizira neumrlost prirode. Ali taj običaj nije oduvijek i također ima svoju povijest. Porijeklo mu je negdje u sjevernoj Europi; jedna od teza jest da je prvi put okićeno u Letoniji oko 1500.; spominje se da je Luther okitio drvce jednog Božića 1510. Mediteranska Europa za Božić je u kuće stavljala Bambina – dijete Isusa; slavenski svijet unosio je panj badnjak ili hrastove grane… No zimzeleno drvce osvojilo je svijet i iz izvanjskih prostora ušlo u kuće. Njegov nakit najprije su bili pravi plodovi: jabuke (voćka spoznaje), orasi, lješnjaci, prirodni pa zatim pozlaćeni… Pridolazili su tu slatkiši (tko se ne sjeća fondant-bombona u papiru s resicama ili svilenih bombona, lakomo pojedenih prije nego obješenih?). Plodovi su se zatim počeli proizvoditi od stakla, stilizirati u najpoznatiji oblik – kuglice, vjerojatno u Njemačkoj.
U skromnim kućama prirodni plodovi i nakit kućne izrade, najčešće od papira, ustrajali su do danas. Razni narodi razvili su svoje specifične oblike božićnog nakita: tako se kod nas mogu vidjeti drvca okićena licitarskim privjescima. Stakleni pak nakit razvio se do najnevjerojatnijih oblika, a njegovo je zlatno doba druga polovina XIX. stoljeća i vrijeme oko 1900. Budući da je taj nakit veoma krhak, stare kuglice (odnosno najrazličitiji stakleni oblici), premda proizvedene u milijunima primjeraka, i razbijene su u milijunima primjeraka, pa su danas rijetkost, predmet strastvenog sakupljanja i visokih cijena. Stakleni nakit proizvodio se i u Hrvatskoj, a u Zagrebu se u nekim malim manufakturama proizvodi i danas.
U obilju europskog povijesnog božićnog nakita najzanimljiviju i najtraženiju skupinu predstavlja nakit iz mjesta Sebnitz u njemačkoj pokrajini Saskoj. Od 1880-ih godina ondje su brojne obitelji za sebe, ili u kućnoj radinosti, izrađivale najnevjerojatnije predmete od svih mogućih materijala: tanke žice, voska, papira, tekstila, stakla, drva, zapravo od svega mogućeg. Svi ti materijali porijeklom su iz proizvodnje umjetnog cvijeća. Od malih voštanih likova Isusića, anđela, djece, ptica, putnika – uglavnom svih u nekom kontejneru: kolijevci, lađici, košarici, kočijici… – do prometala poput cepelina, prvih aviona, automobilića… izrađenih beskrajnom, filigranskom preciznošću, vrhunskim umijećem i maštom bez granica – ništa ne postoji strpljivije i nježnije. To su male umjetnine od kojih dvije nikada nisu sasvim jednake. One možda nisu stvorene za dječje ručice, ali kao prizor sigurno su stvorene za čuđenje i veselje.
U Hrvatskoj je nasreću sačuvano dosta starinskog božićnog nakita, krhkog, ali uvjerljivog argumenta njezinih europskih božićnih standarda. Kočijica koju ova marka šalje na put u svijet svjedoči o prisutnosti onog najvrednijeg i najljepšeg što smo uvijek prepoznavali u svijetu i znali unositi u vlastite domove.


Željka Čorak