BOŽIĆ 2019.

Na ovoj je slici mir, posvemašnji mir. Vreva najljepšeg Adventa u Europi kao da se smirila u neke kasne (ili rane) sate. Dolazi li to Božić i svijet se priprema u tišini, ili je netom prošao, pa ga, samo dan kasnije, upija ubrzani zaborav? Sve se danas bori protiv pamćenja, tisuće brzih slika, slapovi podataka, nesmiljena nadmetanja događaja. Prošlost je odavno izgubila svoj status u vremenskom trinomu, sadašnjost se bori za vlastitu stvarnost, a budućnost je lakomo opsjela sve otkucaje života. Ali na ovoj slici nijemi svjedoci poriču rasap vremena. Obnovljeno lice tisućljetne katedrale ekran je u dnu prizora, unoseći brojne male pozadinske priče i likove. Njihovu ukočenost gibaju mijene svjetlosti. Isprepletena s poviješću Zagreba i Hrvatske, katedrala je škrinja memorije i branik identiteta. Historicizam koji je postao historija štiti njezinu golemu srednjovjekovnu šupljinu i vodi joj korijenje u vis. Ispred katedrale anđeo, na stupu na koji ga je postavio Herman Bollé, obnovitelj stolne crkve i njezin spasitelj od urušavanja, stoji u profilu, zagledan u božićno drvce. Deminutiv u ovom slučaju ne odgovara velikom stablu, predstavniku prirode pred umjetnošću. Ono je pravilno, prekrasno i odgovara Božjem projektu, na koji su ljudi nadodali svoje svijetleće urese. Ispred bora, u prvom planu, vide se dvije adventske svijeće. Teško je znati jesu li upaljene tek dvije, ili je Došašće ispunjeno. Moglo bi se reći da na ovoj slici Božić svijet pretvara u kuću. On je izašao iz topline domova da cijeli izvanjski prostor postane također topao dom. Ovo je slika Božića koji čeka: sve je spremno da čovjek uđe u sliku. akademkinja Željka Čorak