BOŽIĆ 2021.

Među ukrasima koje vješamo na zelene grane božićnoga drvca najomiljenije su staklene kuglice. Kaže se da je Martin Luther, 1536., prvi zapalio svjećice na božićnom drvcu, želeći u dom prenijeti nebesko treperenje zvijezda. Premda je porijeklo kićenja stabalca mnogo dublje, s obiljem simboličnih značenja sve od poganskih pa do i od ranih kršćanskih vremena, to manirističko šesnaesto stoljeće sigurno je bitno pridonijelo uzajamnom odnosu predmeta i simbola, znaka i značenja, mikro i makromjerila. Obilje uresa raznih oblika i tvari bilježi se u povijesti ukrašavanja božićnog drvca, ali legenda lijepa poput one o Lutheru stoji u pojavi staklenih kuglica koje će ući među nezaobilazan inventar božićnih blagdana. Navodno je, početkom devetnaestog stoljeća, jedan nezaposleni puhač stakla u njemačkom gradiću Lauscha, poznatom po proizvodnji staklenih perli, nemajući novca za jabuke, orahe i druge slatkiše potrebne za vješanje o grane, ispuhao svojoj djeci staklene mjehuriće – koji su odonda pa do danas ostali pojam božićnih uresa. Tim se sjajnim lopticama pridaje mnogo naknadnih simboličnih tumačenja. One su trajna i stilizirana zamjena za jabuke, za one koje predstavljaju naprosto dar prirode, ali i za one koje napominju zabranjeni plod zemaljskog raja. One su, međutim, prije svega sjaj po sebi, uspomena na Lutherov poseg za zvijezdama, oruđe titranja i svjetlucanja kakvo bar jednom godišnje hrani onaj bolji, dječji dio naše duše. Prve kuglice bile su iznutra obložene slojem olova, dok su se kasnije usavršile uporabom srebrnog nitrata. Od apstraktnog oblika razvile su se sve moguće inačice, najprije varijacije na kuglu, fasetirane, udubljene, s utisnutim ornamentima, pa razni plodovi, maline, kruške, breskve, pa utilitarni predmeti, pa kuće i njihovi stanovnici, djedovi Božići, pa ptice, druge razne životinje, sve do tehnoloških izuma današnjice, aviona, mobitela…Cijela je ljudska stvarnost preslikana u kuglice. A one su i doslovno ponekad oslikane, raznim prizorima, srećonošama, zimskim krajolicima… Posebno su privlačne takozvane „reflektorice“, kuglice kojima je jedna strana duboko ornamentalno utisnuta i često obojena, tako da stvaraju posebno intenzivne odbljeske… Kuglica na ovogodišnjoj hrvatskoj marki zlatne je boje. I taj kolorit govori o oscilacijama ukusa koje su pratile povijest tih staklenih predmeta. Oko 1900. srebro je bilo povlaštena boja božićnih ukrasa, dok ga je kasnije sustiglo zlato i druge boje, posebno vezane uz ikonografsku raznolikost. Kuglica na marki je nova, što se lijepo vidi na metalnom držaču za vješanje, a dokazuje ustrajnost tradicije. Ona je možda i hrvatske proizvodnje: dok su austrijske i njemačke tvrtke prethodno bile monopolisti na našem (i ne samo našem) tržištu, male domaće manufakture, hranjene našom čežnjom za blagdanom, na sreću kod nas postoje i danas. Staklene kuglice postale su u međuvremenu predmeti muzejske obrade, blago institucijskih i privatnih zbirki širom svijeta. Njihova krhkost čini ih dragocjenima, one su u svom postojanju ugrožene poput nas, traju koliko ih volimo. Jedan njihov zlatni odbljesak ove je godine čestitka Hrvatske pošte. akademkinja Željka Čorak