BOŽIĆ 2024

Otkad je sveti Franjo 1223. u Grecciju postavio prve (žive) jaslice, Isusovo rođenje nebrojeno je puta prikazano svim sredstvima vizualnih umijeća. Od prve, ideogramski postavljene scene (koju su pratila i zvona i vatre prve ponoćke), prizor se razrastao u opširne krajolike, od onih koji su predstavljali Svetu Zemlju, do onih koji su do najsitnijih pojedinosti vjerno prenosili sadržaje domaćih brda i dolina, gradova i njihovih ulica. Mali Betlehemi i njihovi likovi često su bili djela velikih majstora i njihovih radionica, skupocjene i dugotrajne izrade i visoke cijene. Posebno je barok volio te raskošne, umanjene kazališne inscenacije. Općenita sklonost kazalištu već se u sedamnaestom stoljeću očitovala i u malim papirnatim teatrima, u kojima su bile postavljene grafički otisnute figure za različite sadržaje. Tako su se među njima našli i prizori rođenja Isusova – ili prvi papirnati Betlehemi, odnosno njihov sažeti oblik, jaslice. Takve su jaslice u kućama mogli imati i oni kojima su dragocjeni rezbareni Betlehemi bili nedostupni. Tijekom idućih stoljeća papirnate jaslice prolazile su različite konceptualne i tehničke metamorfoze, od plošnih uokvirenih pozadina s tek odmaknutim likovima prema sve izraženijoj prostornosti, prema četverokutnoj pa i mnogokutnoj dubini; od jednobojnih, zatim obojenih bakropisa prema koloriranim litografijama različitih kolorističkih intenziteta. Ujedno su se, iz dvaju usporednih razloga, jaslice počele „pokretati“. Najprije su se sastavljale iz više, pa i mnogo dijelova, malim papirnatim utorima, što je nakon višekratnih uporaba ugrožavalo njihova krhka tijela; zatim su postale sklopive, u jednom komadu, otpornije, ali možda s nešto manje čarolije. Vrhunac romantičnog savršenstva dosegnule su osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Razvili su se i podžanrovi, tako primjerice „snježne jaslice“. Ta „pokrenutost“, složivost i sklopivost s jedne strane nastavlja tradiciju baroknih teatrina, a s druge odgovara prakticizmu suvremenog svijeta. Duhu teatrina doprinosi svakako i uvođenje svjetlosti: u dnu prostorije, štalice ili onoga u što se štalica postupno pretvara, obično se nalazi prozor podstavljen crvenim prozirnim papirom, iza kojega valja zapaliti neko sitno svjetlo da se prizovu pastirske vatre u daljini, noćni mrak u okolini. U svim europskim zemljama, s izvozom u Ameriku i onda bogatim povratom iz nje, brojni su izdavači proizvodili ta mala čuda što su iz „arte povera“ danas postala predmeti uvaženog, subspecijaliziranog božićnog kolekcionarstva, a muzeji se natječu u izložbama koje su im posvećene i u njihovim estetskim i sociološkim tumačenjima. U što se, onda, štalica postupno pretvara? U kuću, u dom, sve bliži. Nekadašnja sanjarija o Svetoj Zemlji pretvara se u sanjariju o svetom vlastitom domu. To se lijepo vidi na ovogodišnjoj božićnoj marki Hrvatske pošte. Sjevernjačka kuća, negdje iz prve polovice dvadesetog stoljeća, građena je drvenom skeletnom konstrukcijom (Fachwerk), s ispunama od cigle i slamnatim krovom. Oko kuće je drveni plot, u nju se ulazi stepenicama, oko kuće rastu visoka crnogorična stabla. Na slamnati krov pala je zvijezda, s njim posve usklađena, tako da i on poprima nešto od njezina zlatnog blagoslova. Prednji zid kuće uklonjen je da bismo mogli nesmetano gledati unutrašnji prizor. Tu mali Isus leži na slami koja se pojavljuje treći put, pa je to u isto vrijeme zemaljska slama krova i nebeska slama zvijezdina repa. Trošnost kuće jedva je naznačena s ponešto opale žbuke u pozadini, a atributi siromaštva, to jest štale, jedva se vide jer je prostor ispunjen bogatstvom, toplinom zbijenih ljudskih bića, onih koji prepoznaju, priznaju i dive se. Toliko mnogo, sve to, stane u malu građevinu od papira; ona se naravno rasklapa zato da poprimi dimenzije naših zidova, prozora, vrata i krova. akademkinja Željka Čorak