DVORCI HRVATSKE 2011. - BILJE

Bilje – dvorac princa Eugena Savojskog Dvorac u Bilju (mađarski Béllye), desetak kilometara sjeverno od Osijeka, sagradio je u prvoj polovini 18. stoljeća princ Franjo Eugen od Savoje i Pijemonta (1663. – 1736.). U povijesti je upamćen kao jedan od najslavnijih austrijskih vojskovođa čije su pobjede označile konačan kraj turskih osvajanja u Europi (mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Turci su potisnuti južno od rijeke Save, u današnju Bosnu i Hercegovinu). Bilje (Billie) se u starim ispravama prvi put spominje 1212. godine. Do 1918. godine Bilje je bilo u Baranjskoj županiji i u sastavu Pečuške biskupije. Dvorac princa Eugena Savojskog najpoznatiji je dvorac baranjske ravnice, prepoznatljive po nepreglednim žitnim poljima, nizinskim šumama i blagim vinorodnim padinama. Smješten je na rubu velikoga močvarnog i poplavnog područja, poznatog pod imenom Kopački rit, koji je zaštićen kao park prirode. Bio je to prvi dvorac u Slavoniji nakon njezina oslobođenja od stoljeća i pol duge turske uprave. Sagrađen je kao lovački dvorac na imanju što ga je princ Eugen Savojski dobio na dar od austrijskog cara Leopolda I. (1640. – 1705.). Princ je rijetko u njemu boravio jer je pristup dvorcu bio otežan zbog okolnoga močvarnog terena. Nagađa se da je autor dvorca austrijski arhitekt Johan Lucas von Hildebrandt (1668. – 1745.), koji je za princa Eugena gradio glasovit dvorac Belvedere u Beču. Dvorac u Bilju je s gospodarskim zgradama oblikovan kao jedinstvena, pretežito prizemna građevina, tzv. četverokrilni dvorac s unutarnjim dvorištem. Prema svojim stilskim obilježjima to je kasnorenesansni kvadratni tlocrt, vanjskih mjera približno 56x56 metara. Ranobarokna pročelja nemaju fortifikacijska obilježja, no ona se mogu uočiti u plitkim obrambenim grabištima oko dvorca, koja su do danas djelomice očuvana. Sredinom 19. stoljeća uz dvorac je uređen pejsažni perivoj, koji se danas prostire na površini od približno osam hektara. U floristički raznoliku perivoju prevladavaju urođene (autohtone) vrste drveća, iako su zastupljene i unesene. Perivoj je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Dvorac je bio sjedište golemoga kraljevsko-vojvodskog posjeda. Uprava imanja bila je u Bilju do 1827. godine, kada je preseljena u selo Kneževo, smješteno sjevernije. Sredinom i u drugoj polovini 19. stoljeća vlastelinstvo je zauzimalo površinu od približno 100 000 jutara zemljišta (približno 57 600 hektara) s 28 majura. Budući da princ Eugen Savojski nije imao nasljednika, nakon njegove smrti 1736. godine posjed je pripao Dvorskoj komori u Beču. Tek je 1780. godine kraljica Marija Terezija velik posjed dodijelila kćeri Mariji Kristini (1742. – 1798.), udanoj za princa Albrechta od Saksonije i Teschena (1732. – 1822.). Kako nisu imali djece, posjed je naslijedio nadvojvoda Karl Ludwig (1771. – 1847.), koji je Bilje proglasio majoratskim imanjem, tj. neotuđivim imanjem teschenske loze obitelji Habsburg. Bilje je naslijedio Karlov sin Albrecht (1817. – 1895.), a nakon njegove smrti nećak Friedrich (1856. – 1936.), sin Albrechtova brata Karla Ferdinanda (1818. – 1874.). Friedrich je bio posljednji vlasnik Bilja do kraja Prvoga svjetskog rata. Mirom u Saint Germainu Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno kasnijoj Kraljevini Jugoslaviji pripalo je oko 78% vlastelinstva, a oko 22% ostalo je nadvojvodi Friedrichu u granicama Mađarske. Jugoslavenski je dio proglašen 1920. godine državnim dobrom i takav je ostao do 1990-ih godina.