EUROPA 2012. - POSJETI HRVATSKU - APOKSIOMEN

HRVATSKI APOKSIOMEN (BRONČANI KIP ATLETA SA STRIGILOM – ČISTAČ STRIGILA) U podmorju Velih Orjula, otočića nadomak Lošinja, belgijski športski ronilac i amaterski fotograf René Wauters je na dubini od 45 m otkrio brončanu statuu zaglavljenu između dvije hridi. U travnju 1999. godine je pod okriljem Ministarstva kulture RH organizirano vađenje skulpture, monumentalnoga brončanog kipa atleta u nadnaravnoj veličini – visok je 192 cm – jedine brončane skulpture takvih obilježja otkrivene u istočnojadranskom podmorju i jedne od rijetkih brončanih statua uopće otkrivenih u podmorju Jadrana. Otkriće kipa potaknulo je naknadna istraživanja koja su urodila rijetkim nalazom ulomaka brončane baze kipa te drugim arheološkim nalazima s nekog od tamošnjih brodoloma. Kip mladolikog atleta karakterizira iznimno visoka umjetnička kvaliteta te jedinstvena, nesvakidašnja, ljepota. Prikazan je uspravljeni lik nagog mladića koji se odlikuje skladnom tjelesnom građom, elegancijom, ali nadasve i vrlo snažnom muskulaturom podjednako raspoređenom na leđnoj i prednjoj strani tijela. Dugotrajnim ležanjem na morskom dnu na kipu su se nataložili slojevi inkrustacije, osobito na prednjoj strani, dok su na stražnjoj strani, zbog pjeskovita tla, jače izraženi korozivni procesi. Još prije vađenja iz mora bilo je vidljivo da je statua vrlo dobro očuvana. Osim atributa u ruci – pretpostavlja se da je riječ o strigilu, pomagalu koje je služilo struganju prljavštine sa znojnog tijela – te manjih sporadičnih površinskih oštećenja i perforacija na stražnjim dijelovima desne noge, kipu nedostaje odlomljeni mali prst lijeve ruke te oči od staklene paste, koje su bile usađene u očnim šupljinama. Odmah nakon vađenja iz mora skulptura je bila podvrgnuta nužnom procesu odsoljavanja, a zatim je, krajem 2000. godine, u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Zagrebu počeo iznimno zahtjevan konzervatorsko-restauratorski zahvat. Znatan dio istraživačko-analitičkih radova, tj. utvrđivanje stanja očuvanosti statue, zatim ispitivanje materijala, odnosno analiziranje sastava bronce i tehnika koje su korištene u izradi kipa i dr., bilo je povjereno stručnjacima Znanstvenog laboratorija Instituta za istraživanja i restauraciju Opificio delle Pietre Dure u Firenci i drugim relevantnim institucijama iz Padove i Coma, odnosno iz Miamija na Floridi. Analize su potvrdile da se za izradu odljeva kipa pribjeglo tehnici „izgubljenog voska“, karakterističnoj antičkoj metodi, a ujedno je utvrđeno da je kip sastavljen od sedam odvojenih dijelova spajanih različitim tehnikama. Zanimljiv je i podatak da debljina brončanih stijenki varira od tri do pet milimetara, dok je na glavi, zbog guste kovrčave kose i drugih detalja, debljina povećana. Na kipu su vidljive i brojne zakrpe kojima su još u antičko doba ispravljane pogreške nastale tijekom lijevanja. Pozornost privlače i sastavi slitine korištene u izradi kipa, u lemljenju te izradi zakrpa: iako rezultati osciliraju ovisno o dijelovima skulpture, ipak se može zaključiti da je zastupljenost olova u odnosu na bakar i kositar primjerenija standardima u grčkoj nego u rimskoj bronci. Neki dijelovi kipa, poput poluotvorenih usana i bradavica na prsima, zbog težnje za postizanjem polikromije načinjeni su od crvenkastoga bakrenog lima. Rezultati provedenih analiza pružaju stanovite indicije prema kojima je dragocjeni teret mogao biti ukrcan u nekom od grčkih pristaništa na maloazijskoj obali. Analizom izotopa ugljika (C 14) utvrđen je i mogući okvir za datiranje skulpture (datacije analiziranih tvari variraju u rasponu od 20. god. pr. Kr. do 110. god. p. Kr.), što može poslužiti kao terminus ante quem za datiranje kipa koji bi, prema tomu, svakako trebao biti iz ranijeg razdoblja. O statui atleta iz lošinjskog podmorja mnogo je pisano, a mišljenja koja su o njemu iznesena nisu u svemu podudarna. Prijepori se, primjerice, pojavljuju u nazivu kipa, kojeg neki stručnjaci nazivaju Apoksiomenom („Strugačem“), prema glasovitom Lizipovu remek-djelu iz Vatikanskih muzeja koje atleta prikazuje u trenutku dok strigilom u lijevoj ruci struže naslage znoja i prljavštine s podlaktice ravno ispružene desne ruke. Neki pak, čini se s razlogom, pozornost skreću na činjenicu da lošinjsko-orjulski atlet ne obavlja istu radnju, stoga niti nazivi dva različita kipa ne mogu biti istovjetni. Lik atleta iz lošinjskog podmorja nije naime zaokupljen struganjem prljavštine s tijela, nego čišćenjem uprljanog strigila. Traženi su odgovori i na sljedeća pitanja: je li riječ o kopiji ili izvorniku, zatim koje bi dobi mogao biti prikazani atlet – po jednima je riječ o osamnaestogodišnjaku, dok je po drugima prikazana osoba u zrelijoj dobi. Bilo je i dvojbi u odnosu na športsku disciplinu kojom se atlet bavio: uvjerljivijima se čine argumenti u prilog pretpostavke o liku boksača, ali ne treba odbaciti ni mogućnost da je bio natjecatelj u nekoj drugoj športskoj disciplini. Zanimljivo je i mišljenje prema kojem je moguće pretpostaviti da je riječ o prikazu konkretne osobe, možda i pobjedniku kakva športskog nadmetanja, s obzirom na uočljive fizionomijske detalje bliske portretnoj umjetnosti. Nedoumica je doista mnogo i o njima će u budućnosti sigurno biti još mnogo riječi. Oko jedne činjenice svi su, čini se, sporazumni: lošinjski atlet iznimno je kvalitetan, jedinstven primjerak antičke figuralne brončane plastike. Prevladava mišljenje da je riječ o kopiji grčkog arhetipa nastalog na tragu poslijepolikletovskoga likovnog nasljeđa, s elementima estetike novijega stilskog izričaja. Arhetip prikazanog lika trebao bi, dakle, potjecati iz kasnoga klasičnog ili ranoga helenističkog razdoblja i vjerojatno je nastao oko sredine 4. st. pr. Kr. ili neznatno ranije. Atlet sa strigilom iz lošinjskog podmorja je kopija iz razdoblja kasnog helenizma, iz 2. ili 1. st. pr. Kr. Lošinjsko-orjulski kip Atleta sa strigilom čini se najvjernijom i svakako najkvalitetnijom od osam poznatih replika grčkog izvornika. Tri replike ipak se među njima izdvajaju, a međusobno su vrlo slične: poznata brončana statua iz Efeza, danas izložena u Beču, brončana glava nedavno otkupljena za Kimbel Art Museum u Fort Worthu u Teksasu i najnoviji primjerak, kip iz lošinjskog podmorja. Svakako je neobično što unatoč omiljenosti opisanog tipa (naziva ga se tipom Efez-Lošinj), sačuvanog i u drugim materijalima i manjim dimenzijama, antički literarni izvori – poglavito se misli na Plinija Starijeg – ne navode njegovo postojanje, ali se spominje da su se u izradi atleta koji strigilom sa sebe struže prljavštinu (apoksiomen) okušala velika imena grčke skulpture, od Polikleta i Lizipa do Daidala i Daipa. Iako je Atlet sa strigilom (atlet tipa Efez-Lošinj, „Apoksiomen“) i prije izlagan u Zagrebu, nakon završetka konzervatorsko-restauratorskih radova uslijedila je cjelovita prezentacija, izložba koja je u Arheološkom muzeju u Zagrebu bila otvorena u svibnju 2006. godine. Od rujna 2006. do siječnja 2007. godine u istom likovnom postavu Atlet je bio izložen i u glasovitoj firentinskoj palači Medici Riccardi, a poslije i u još nekim gradovima diljem Hrvatske, kao i na izložbi „Grci u Hrvatskoj“, u zagrebačkim Klovićevim dvorima, te naposljetku u Ljubljani, u tamošnjem Mestnom muzeju. Trenutačno je, doduše samo privremeno, izložen u zagrebačkom Muzeju „Mimara“, a uskoro bi trebao biti izložen i u pariškom muzeju Louvre. Na poticaj Getty Museuma u Los Angelesu pokrenuta je inicijativa za njegovim izlaganjem i u SAD-u, u sklopu reprezentativne izložbe posvećene monumentalnoj brončanoj helenističkoj skulpturi. Prema prijašnjoj odluci mjerodavnih tijela konačno odredište toga dragocjenog, ali iznimno krhkog i osjetljivog spomenika trebalo bi biti u Malom Lošinju, u objektu koji treba biti preuređen za tu svrhu. Ante Rendić-Miočević