EUROPA 2012. - POSJETI HRVATSKU - NP PAKLENICA

Nacionalni park „Paklenica“ prostire se na primorskoj padini južnog Velebita, iznad naselja Starigrad–Paklenica i Seline, pa do zone najviših planinskih vrhova (Vaganski vrh, Babin vrh, Sveto brdo) – između 15°23’ i 15°35’ istočne geografske dužine te između 44°18’ i 44°25’ sjeverne geografske širine. Ovo područje iznimnih prirodnih ljepota, raznolikih geoloških formacija i bogatoga biljnog i životinjskog svijeta prepoznato je kao najzanimljiviji dio velebitskog krša te je 1949. godine proglašeno nacionalnim parkom.
Na 95 četvornih kilometara Nacionalni park „Paklenica“ obuhvaća bujične tokove Velike Paklenice i Male Paklenice, odnosno njihove prepoznatljive kanjone okomito urezane u južne padine Velebita te širi okolni prostor. Budući da je izgrađena od vapnenca i dolomita, Paklenica se odlikuje bogatstvom krških pojava kakve su, primjerice škrape, kamenice, prozorci, kukovi, jame, špilje… Područje Nacionalnog parka „Paklenica“ jedno je od speleološki najpotpunije obrađenih predjela u Hrvatskoj, sa 76 otkrivenih i istraženih speleoloških objekata i to 39 jama i 37 špilja. Najveće i najbogatije špiljskim ukrasima su špilja Manita peć, koja je uređena za turistički obilazak, te jama Vodarica.
Šume pokrivaju dvije trećine površine Parka i odlikuju se najrazličitijim biljnim zajednicama – od bukovih šuma do autohtonih šuma crnog bora, a i samo ime Paklenica najvjerojatnije potječe od smole crnog bora, „pakline“, kojom se lokalno stanovništvo koristilo u narodnoj medicini, za zacjeljivanje rana, kao luč – za svjetlo, te za premazivanje drvenih brodova. Među florističkim ukrasima Paklenice ističe se vegetacija stijena, osobito razne vrste zvončića, na kamenjaru prevladava kadulja i vrijesak, a po pakleničkim livadama rastu brojne vrste orhideja i ljiljana.
Raznolika staništa na prostoru Paklenice, kao i visinska raslojenost te velika očuvanost ekosustava, preduvjet su bogatstvu životinjskog svijeta Paklenice, koji se procjenjuje na više od 4000 različitih vrsta. Ondje se nerijetko mogu susresti pojedine vrste koje su nestale u mnogim europskim područjima. Posebice se to može reći za neke vrste leptira, npr. uskršnji leptir, prugasto jedarce ili lastin rep.
U skupini vodozemaca i gmazova zabilježena je 31 vrsta. Među zmijama je zabilježeno 11 vrsta. Najčešće se u Parku mogu vidjeti neotrovnice – šara poljarica i pjegava crvenkrpica bjelica. Poskok i vrlo rijetki planinski žutokrug jedine su otrovnice na ovom području.
Ptice su najbrojnija skupina kralježnjaka, a do sada je zabilježeno 230 vrsta. Od gnjezdarica treba spomenuti zajednicu ptica stijena i litica u kanjonima Velike i Male Paklenice, s 24 ptičje vrste, a najbrojniji su brgljez kamenjar i modrokos. Posebnu vrijednost Parku daju ugrožene i rijetke vrste ptica grabljivica kao što su suri orao, sivi sokol, orao zmijar i jastreb. Bjeloglavi sup je do konca 1999. god. bio zastupljen sa tri para. Nažalost, opadanje broja stoke u Velebitu i sve češći pokušaji trovanja grabežljivaca, osobito vuka, pridonijeli su njegovu izumiranju s prostora Parka.
Paklenički mlinovi, stupe i planinski zaseoci dočaravaju život ovdašnjih gorštaka u ne tako davnoj prošlosti, a zidine utvrde Paklarić svjedoče o životu ovoga kraja od prapovijesnog doba. Na potoku Velika Paklenica je u prvoj polovici 19. st. sagrađeno sedam mlinova (vodenica). Sve do 60-ih godina 20. stoljeća ovi su mlinovi meljavom opsluživali pučanstvo Podgorja, a nerijetko i stanovništvo Ravnih kotara te otoka zadarskog arhipelaga.
Više od pola stoljeća tradicije alpinizma i sportskog penjanja stavilo je Paklenicu uz sam bok najpoznatijim europskim penjačkim središtima. Penjalište raspolaže s gotovo 400 penjačkih smjerova, različitih težina i dužina, a sezona penjanja u Paklenici traje od ranog proljeća do kasne jeseni.
 
 
Dragica Jović