EUROPA - NARODNA GLAZBALA - LIJERICA

LIJERICA

Lijerica (ljerica, lirica, lira ili vijalo) je trostruno gudaće glazbalo, prema mišljenju nekih etnomuzikologa podrijetlom iz Grčke, odakle se proširila Jadranom i nekim dijelovima Balkanskog poluotoka. Nekada raširena duž jadranske obale (sve do otoka Cresa i istarske obale), danas se u živoj uporabi lijerica održala jedino u dubrovačkom primorju, Župi dubrovačkoj, Konavlima, na poluotoku Pelješcu, otocima Mljetu i Lastovu te u hrvatskim krajevima istočne Hercegovine.
Tijelo (ili trupina) i vrat lijerice su kruškolikog oblika, načinjeni od jednoga komada javorovine ili orahovine. Šupljinu tijela pokriva tanka daska, glasnjača, a povrh nje su napete tri strune preko kojih se povlači gudalo (tzv. arket). Strune imaju specifične nazive: kantin – prva žica na kojoj se prebire, sekondo – druga žica najdublje ugodbe, i baš – treća žica ugođena za cijeli ton dublje od kantina. To bi u konkretnom slučaju značilo: ako je prva žica ugođena na ton G, onda je srednja ton C (donja kvinta u odnosu na prvu žicu), a zadnja ton F (kvarta u odnosu na srednju žicu). Nekada su postojali i drugačiji načini ugađanja lijerice, ali su s vremenom nestali.
Svirač lijerice, lijeričar ili liričar, drži glazbalo okomito naslonjeno na lijevo koljeno svirkom prateći ples, dok desnom nogom istodobno udara ritam. Katkad je uz svirku i sam pjevao ili pratio pjevače. Postoji više načina sviranja lijerice ovisno o načinu potezanja gudalom po strunama i ritmičkom uzorku plesa.
Lijerica je praoblik moderne violine, od roda instrumenata koji su Nijemci nazivali Leier, a Romani vielle. Lijerici srodna glazbala su makedonsko ćemene, bugarska gadulka i kretska lira (lyra). Najpoznatiji hrvatski lijeričar, po čijem je nadimku također znana dubrovačka poskočica, bio je Nikola Lale Linđo iz Župe dubrovačke.

Alan Kanski
voditelj orkestra ansambla Lado