EUROPA - NARODNA GLAZBALA - SOPILE

SOPILE

Sopile su staro tradicijsko glazbalo slično današnjoj oboi, a koje je do danas sačuvano na Kvarneru, u Kastavštini i Vinodolu te na otoku Krku.
Iz glazbala sličnih sopilama krajem srednjeg vijeka razvilo se glazbalo nazvano šalmaj, a čije su glavne osobine bile dvostruki udarni jezičak u pisku i čunjasta duplja duž čitavog instrumenta. To je glazbalo sasvim nestalo iz prakse europske glazbene tradicije početkom 18. stoljeća. Tada ga zamjenjuje kudikamo razvijenija oboa. Primitivni oblici šalmaja ostali su tek ponegdje u Europi kao tradicijska glazbala (npr. u švicarskim Alpama i u talijanskoj regiji Abruzzo, gdje se naziva piffero i, naravno, kod nas – u Istri i na Kvarneru).
Karakteristika sopila je dvostruki udarni jezičak izrađen od trstike i konusna, čunjasta svirala izrađena od drva. Dijelovi sopila su pisak, špulet, prebiralica i krilo. Postoje vela i mala sopila, ili debela i tanka, jer se sopile uvijek sviraju u paru. Sopci sopu najčešće u tri prigode. Prva i najvažnija njihova uloga bila je sviranje uz tanac nedjeljom ili blagdanom, kada bi se mladež skupila na trgu ili pred crkvom nakon večernje mise. Za vrijeme sviranja sopci udaraju nogama o pod, dajući time ritam sebi i plesačima. Druga prigoda koja nije mogla proći bez sopaca bili su svatovi, a treća prigoda bila je sviranje u crkvi. U tu su svrhu sopile posebno ugađane na jednoglasno sviranje. Sopci su svirali tijekom čitave mise te u procesijama (npr. za Tijelovo).
Sopci su uvijek bili cijenjeni i često su dugo bili pamćeni parovi sopaca koji su se istakli svojom virtuoznošću i specifičnošću sviranja. Premda dosta jednostavno, sopile su glazbalo interesantnih tonskih mogućnosti i vrlo prodornog zvuka te se i danas koriste u folkloru Kvarnera i otoka Krka.


Alan Kanski
voditelj orkestra ansambla Lado