EUROPA - DJEČJE KNJIGE I.

Prva dječja knjiga je slikovnica. Iako se kao začetnik slikovnice najčešće spominje Jan Amos Komensky, koji je 1658. objavio djelo na latinskom jeziku Orbis sensualium pictus (Naslikani svijet osjetilnih stvari), namijenjeno poučavanju odraslih i djece, pravim ocem dječje slikovnice Europljani smatraju weimarskog nakladnika i pokrovitelja umjetnosti Justina Bertucha, koji je između 1790. i 1830. objavio Bilderbuch für Kinder (Slikovnicu za djecu), veliki nakladnički niz od 12 svezaka, na 1185 stranica i sa 6000 ilustracija. Dječja slikovnica treba biti obavezan dio inventara dječje sobe… poput krevetića, lutke ili drvenog konjića… i najranije poučavanje djeteta treba započeti preko slika…, proročanski je tada ustvrdio Bertuch, i mišljenje o tome do danas se nije promijenilo. Dakle, prve dječje knjige pojavljuju se tek onda kada je dijete bilo prihvaćeno kao biće s posebnim interesima i potrebama. U većini europskih zemalja to je vrijeme 17. i 18. stoljeća. Prve dječje knjige imale su prije svega ulogu poučavanja i bile su namijenjene vjerskom, moralnom i duhovnom odgoju. Jedna od prvih takvih knjiga bila je Spiritual Milk for Boston Babes (Duhovno mlijeko za bostonsku djecu) engleskog svećenika Johna Cottona, objavljena 1646., koja sadrži vjerske pouke u stihovima. Upravo s namjerom poučavanja, tada u dječju književnost ulaze Perraultove bajke i La Fontaineove basne, poslije i bajke braće Grimm te priče o Gulliveru i Robinsonu Jonathana Swifta i Daniela Defoea, iako izvorno nisu bile pisane za najmlađe. Hrvatska dječja književnost gotovo dva stoljeća kasni u odnosu na svjetske tokove. Prve dječje knjige su početnice, čitanke, pjesmarice, katekizmi, bajke, basne i moralističke priče. Bile su namijenjene za zabavu i pouku dobroj djeci, isključivo onoj koja već znaju čitati. Prvom hrvatskom knjigom za djecu smatra se Mali tobolac, knjiga učitelja Ivana Filipovića, objavljena 1850. godine. Filipovićevo doba početno je ili pripremno razdoblje hrvatske dječje književnosti u kojem knjige za djecu najčešće pišu učiteljice i učitelji: Ivan Filipović, Franjo Bartuš, Tomislav Ivkanec, Josip Milaković, Stjepan Širola, Milka Pogačić, Jelica Belović-Bernadzikowski, Marija Tomšić-Im i drugi. Oni su također autori brojnih preradbi priča i romana, u to doba pretežno iz njemačkih i francuskih izvora. Poznati dječji pjesnici u tom razdoblju su Ljudevit Varjačić i Krunoslav Kuten. Za djecu pišu i tada afirmirani hrvatski pisci: August Šenoa, August Harambašić, Petar Preradović i Vjenceslav Novak. Početak 20. stoljeća doba je Ivane Brlić-Mažuranić, autorice koja je stvorila djela visoke umjetničke vrijednosti po kojima je postala i ostala hrvatskim književnim klasikom. Među omiljenim knjigama i danas su njezina remek-djela, roman za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913.) i Priče iz davnine (1916.). U tome je razdoblju jedan dio svoga bogatog stvaralaštva djeci posvetio Vladimir Nazor. Poznate su Nazorove priče Halugica, Bijeli jelen, Dupin, Minji, Genovevina košuta i za djecu priređen Veli Jože. Jagoda Truhelka u svom najpoznatijem djelu Zlatni danci piše o vlastitom djetinjstvu i svom rodnom gradu Osijeku. Dvadeseto stoljeće u cijelom svijetu vrijeme je procvata dječje knjige. Dijete dolazi u središte pozornosti psihologa, pedagoga, učitelja i roditelja. Otvaraju se prve dječje knjižnice. Snažno se razvija proces opće demokratizacije društva, nov pristup odgoju i pokret za dostupnost umjetnosti najširim društvenim slojevima. Uz opći industrijski i tehnološki napredak, to je vrijeme razvoja suvremenih tiskarskih tehnika, što utječe na povećanje knjižne produkcije, tako i one namijenjene djeci. Tridesetih godina 20. stoljeća mnogi nakladnici u Hrvatskoj uspješno posluju s dječjim knjigama. Raskošnom opremom i ilustracijama ističe se zagrebački nakladnik Kugli. To je Lovrakovo doba, doba utemeljitelja hrvatskog dječjeg romana. Mato Lovrak vjerovao je u dječje sposobnosti i ljepotu učiteljskog zvanja, a inspiraciju za svoja djela nalazio je u svakodnevnu druženju s djecom u razredu. Među petnaestak romana za djecu ističu se dva, objavljena 1933., Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, prevedeni na brojne strane jezike, čitani i omiljeni kod djece i danas. Razdoblje hrvatske dječje književnosti nakon Drugog svjetskog rata obilježilo je stvaralaštvo pjesnika Grigora Viteza. Za razliku od didakticizma i idilične slike djetinjstva u predratnom periodu te propagandnog pjesništva slabih umjetničkih dometa neposredno nakon rata, Grigor Vitez u poeziju za djecu unosi igru, vedrinu, humor i nonsens. Njegovo ime nosi prva hrvatska nagrada za dječju knjigu, utemeljena 1967., koja se u više od 40 godina postojanja održala do danas. Dodjeljuje se za tekst i ilustraciju te predstavlja dobar putokaz roditeljima i odgajateljima za izbor kvalitetne dječje knjige. Isto se može reći i za druge dvije nagrade nazvane po klasicima naše dječje književnosti: Nagradu «Ivana Brlić-Mažuranić» i Nagradu «Mato Lovrak». Godine 1970. pojavila se kultna knjiga suvremene hrvatske dječje poezije: Nevidljiva Iva Zvonimira Baloga, autora koji je do danas stvorio više od 70 knjiga za djecu i odrasle. Među suvremenim autorima ističe se Ivan Kušan nizom romana u kojima je glavni lik dječak Koko te književnice Sanja Pilić i Sanja Lovrenčić. O ponajboljoj svjetskoj i hrvatskoj suvremenoj produkciji knjige za djecu i projektima za poticanje čitanja možemo danas najbolje saznati prateći rad IBBY-ja (International Bord on Books for Young People), odnosno Međunarodnog vijeća za dječju knjigu. Godine 1950. osniva se IBBY, koji okuplja ustanove i pojedince i potiče međunarodno razumijevanje putem dječje knjige. IBBY svake druge godine dodjeljuje Andersenovu nagradu, najveću svjetsku nagradu za dječju knjigu. Andersenova nagrada se od 1956. dodjeljuje piscima, a od 1966. i ilustratorima. Hrvatska sekcija IBBY-ja je Hrvatski centar za dječju knjigu pri Knjižnicama Grada Zagreba, koji kandidira hrvatske autore. Hrvatski kandidati za Andersenovu nagradu od 1996. do danas bili su pisci Ivan Kušan, Luko Paljetak, Sunčana Škrinjarić, Zvonimir Balog, Višnja Stahuljak i Joža Horvat te ilustratori Ivica Antolčić, Ivan Vitez, Cvijeta Job, Vojo Radoičić i Svjetlan Junaković. Dok su u počecima razvoja dječje knjige ilustratori bili anonimni, danas su oni jednakopravni autori. Ponajbolji ilustratori danas stvaraju vrhunske slikovnice kao autorske projekte, podjednako namijenjene malim i velikim čitateljima. Autori i nakladnici, knjižničari, odgajatelji i učitelji okupljaju se svake godine na Sajmu dječje knjige u Bologni, najvećem takve vrste u svijetu. Taj sajam i Bijenale ilustracija u Bratislavi dvije su najvažnije međunarodne manifestacije za promociju dječje knjige. Danas se dječja knjiga pojavljuje u nebrojenim oblicima i vrstama. Bebama su namijenjene knjige-igračke od meke spužve i tkanine, koje mogu ponijeti u krevetić, ili one od plastike s kojima se mogu zabaviti u kadi, dok je onima starijima na raspolaganju cijeli niz luksuzno opremljenih i bogato ilustriranih izdanja iz svih područja popularne znanosti i književnosti. Dječje knjige male čitatelje poučavaju pružajući im na zanimljiv način raznovrsne informacije, potiču njihovu kreativnost i uvode ih u svijet umjetnosti. A odrasli su pozvani da posreduju u pružanju najboljih dječjih knjiga djeci. Ranka Javor