EUROPA – NACIONALNA ARHEOLOŠKA NALAZIŠTA, SALONA

Marko Matijević Podno južnih obronaka nevelike planine, danas zvane Kozjak, u plodnoj dolini kroz koju protječe izdašna rijeka, današnji Jadro, a uz pitomu obalu morskoga zaljeva čovjek je obitavao još od rane povijesti. Skromni ostatci materijalne kulture potječu iz neolitika, a brojniji su brončanodobni i željeznodobni nalazi koji svjedoče o životu ilirskih Delmata i njihovim doticajima s grčkim kolonizatorima Jadrana. Salona se razvija kao delmatska luka, a osim Delmatima i isejskim Grcima postaje zanimljiva i rimskim trgovcima te vojnicima. U jeku ratnih sukoba Rimljana s Ilirima u Saloni je 119. godine prije Krista s vojskom prezimio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel. Pokorio je Ilire i učvrstio rimsku vlast na istočnoj jadranskoj obali. Tijekom građanskoga rata između Cezara i Pompeja sredinom 1. stoljeća prije Krista Salona se svrstava uz pobjednika – Cezara – te zauzvrat dobiva status kolonije s punim nazivom Colonia Martia Iulia Salona. Postaje upravnim središtem Ilirika, poslije provincije Dalmacije. Nakon ugušenja posljednje ilirske pobune – Batonova ustanka od 6. do 9. godine poslije Krista – počinje razdoblje mira i prosperiteta. Salona postaje stjecište trgovaca antičkoga svijeta te se naglo razvija: podižu se teatar, amfiteatar, terme, forum, hramovi, bazilike... Njezina važnost nadilazi lokalne okvire pa postoji utemeljena pretpostavka o namjeri cara Marka Aurelija da koncem 2. stoljeća središte Carstva prebaci u Salonu ako bi Markomani i Kvadi prodrli duboko u Italiju. Grad doživljava snažan razvoj u Dioklecijanovo doba, koncem 3. stoljeća, te uz počasni naziv Valeria po carevu gentilnom imenu dobiva epitet felix, sretna Salona. Vjeruje se da je tada s predgrađima brojao između 40.000 i 60.000 stanovnika. U to se vrijeme u Saloni širi i postupno jača kršćanska zajednica. Ona se u početku tajno sastaje u privatnim kućama, doživljava i preživljava progone. Mnogi kršćani svojim mučeništvom svjedoče svoju vjeru, a među njima je najugledniji bio biskup Domnio. Kršćanstvo se razbuktava u Saloni nakon Milanskoga edikta 313. godine. Vjerski život na izmaku antike ostavlja mnogo tragova u graditeljskoj baštini, u prvome redu katedralni sklop s dvjema bazilikama, krstionicom i biskupskom palačom. Grad je već na zalazu kada sredinom 7. stoljeća dolaze Avari sa Slavenima, osvajaju ga i ruše. Stanovnici bježe na otoke i u obližnju Dioklecijanovu palaču, koja postaje jezgra srednjovjekovnoga Splita. Kult salonitanskih mučenika prenesen je u Split koji i u crkvenom pogledu postaje nasljednik Salone. Potom na ovo područje dolaze Hrvati, naseljavaju se izvan staroga rimskog grada čije građevine sve više propadaju. Najdulje se u prostoru zadržao amfiteatar iako je i on svjesno i sustavno uništavan. Služio je kao kamenolom te je postupno razgrađivan. Konačno su ga porušili Mlečani u 17. stoljeću strahujući da bi Turcima mogao poslužiti kao zaklon. Ostatci Salone danas su najveći arheološki park u Hrvatskoj, a o njima skrbi splitski Arheološki muzej u suradnji s lokalnom zajednicom. Marko Matijević