FILMSKI FESTIVAL PULA

Najveća kinodvorana u svijetu (1953. – 2013.)
 
 
Osim gladijatorskih borba, u Vespazijanovu amfiteatru, zabave ali i „odgoja“ radi, organizirale su se i pomorske bitke, kojekakvi skupovi, omladinski „sletovi“ i štošta drugo. Godine 1953., na inicijativu dalekovidnog Marijana Rotara, u Arenu se bio uselio i Festival jugoslavenskog igranog filma. Manifestacija je, među građanima Pule, odmah zaživjela, a pokazala se i višestruko poticajnom: vodeća jugoslavenska filmska središta ne samo što su se trudila povećati broj proizvedenih filmova nego su nastupe u Areni preporučivala građanima Pule (Istre) i brojnim filmskim djelatnicima pravim vatrometom maštovitih promidžbenih poruka. Jedan slobodoumni beogradski autor nije se, u vremenu povećanih izričajnih sloboda, ustručavao posegnuti i za (duhovitim) porukama bliskim pornografskoj proizvodnji.
Uz neprekidnu svesrdnu potporu publike, koja nije prestajala opsjedati Arenu, Festival je dodatno uzdigla sve kvalitetnija i sve bogatija filmska proizvodnja po republičkim središtima. A kada je u Ljubljani bio snimljen društveno provokativni film Ples na kiši (1961.) Boštjana Hladnika, koji je nedvosmisleno upozorio da se mnogo hvaljeni socijalistički društveni model dobrano potrošio, spontano su se „probudila“ i ostala republička središta ondašnje federacije: nahrupio je srpski crni talas (Pavlović, Makavejev, Đorđević, Petrović), hrvatski intimistički film (Golik, Bauer, Mimica, Berković, Papić, Babaja…), slovenski žanrovski (Čap, Štiglic, Godina), a oglasili su se i Sarajevo i Skopje pojedinačnim nastupima darovitih autora.
Pojava kvalitetnoga jugoslavenskoga filma privukla je u Pulu brojne filmske eksperte iz Europe i svijeta. Mnogi među njima nisu škrtarili s komplimentima – pronio se glas o svježini i dojmljivosti trpkih umjetničkih poruka pristiglih s ovih strana.
Nemali broj domaćih filmova, „testiranih“ u Puli, dohvatio je i brojne svjetske festivale, među njima i one A kategorije (Venecija, Berlin, Cannes…). Uslijedile su posvuda, pa čak i preko Atlantika, brojne turneje Tjedana jugoslavenskog filma.
S uspostavom samostalne hrvatske države odmah se nametnulo temeljno pitanje: može li skromna hrvatska godišnja proizvodnja filmova biti dostatno čvrst temelj za opstanak Festivala u Puli? Nakon početnih lutanja, otkrivena je – čini se – prihvatljiva formula. Festival će – čak više nego prije – biti poticatelj obilnije igrano-filmske proizvodnje u Hrvatskoj, a izbor stranih, mahom već provjerenih, suvremenih djela (ponajviše artovskog usmjerenja) podarit će Festivalu dodatnu zanimljivost i privlačnost. U jednom razdoblju Festival je bio obogaćen i nadasve zanimljivim programom restauriranih klasika hrvatskog filma. Zašto se tako što ne bi nastavilo?
Čini se da će ovu dekadu festivalske Pule obilježiti brojni mladi autori među kojima su neki, više svojom energijom negoli zadovoljavajućim proračunom, već uspjeli realizirati svoje projekte, a drugi se spremaju da to učine.
 
 
Petar Krelja, filmski kritičar i redatelj