GLAZBA - VICE VUKOV 2018

U doba najveće popularnosti festivala zabavne glazbe (od kraja 50-ih do početka 70-ih godina) Vice Vukov (Šibenik, 3. kolovoza 1936.) nedvojbeno je njihova najsjajnija zvijezda. Teško bi ovaj ograničeni prostor bio dovoljan da se pobroje svi njegovi uspjesi od pojave na Opatiji '59 do Zagreba '71. Dvaput je bio drugi na festivalu Intervizije (istočnoeuropski pandan Euroviziji), a također je dva puta zastupao i bivšu državu na Eurosongu: 1963. u Londonu i 1965. u Napulju.
            Ovaj Šibenčanin apolonskog profila i lijepog baritona, moćnog, visokog registra pojavio se u Opatiji niotkud i otprve pobijedio s „pjesmom koja je iznenadila i temeljno promijenila moj život“, kako je sam Vukov doživio svoj debi u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner sa skladbom Mirno teku rijeke istaknutog skladatelja veterana Miroslava Biroa i mladog pjesnika Dragutina Britvića. Od tada Vice koji pjeva otkad zna za sebe (zajedno sa sestrom Meri i bratom Joškom) u legendarnom šibenskom Kolu (nakratko), u društvu, s klapama, potom tijekom studija u Akademskom zboru Ivan Goran Kovačić i njegovu oktetu; pjeva operne arije, dalmatinske pjesme, varoške, zagorske, šlagere te postaje glas koji osvaja i pobjeđuje, kojem se klanjaju neovisno o sklonostima prema žanru ili glazbenim mijenama inače toliko presudnim za sudbine estradnih zvijezda. Zato će neke druge mijene ubrzo početi utjecati na Vicin umjetnički i životni put uopće.
Početkom 1972., u vrijeme hrvatskog proljeća i tragičnih događaja koji su ga obilježili, da bi izbjegao uhićenje, Vice je prisiljen ostati u inozemstvu, dok su mu u domovini zabranjeni javni nastupi i snimanja, što ga je pretvorilo u svojevrsnoga nacionalnog martira. Kada se 1989., nakon gotovo dvadesetogodišnjeg estradnog egzila, vratio s novom pločom Bella Italia, taj je naslov u ušima brojnih štovatelja zazvučao kao lijepa Hrvatska.
Devedesetih godina, u samostalnoj Hrvatskoj, odbivši naplatiti ulogu stradalnika i proljećarske ikone, Vukov se vratio na scenu nizom slavodobitnih koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Erudit i filozof po vokaciji, u posljednjem desetljeću svog turbulentnog života odlučio se posvetiti publicističkom radu i aktivno politički angažirati, zanimljivo, kao nezavisni saborski zastupnik (principijelan i nipošto zlopamtilo, osobito kada su hrvatski interesi u pitanju) na listi iste one partije koja ga je diskreditirala i progonila početkom 70-ih godina. Autor je triju knjiga: Pogled iza ogledala, Tvoja zemlja i Moji pariški zapisi.
Pao je niza stube u Hrvatskom saboru 17. studenog 2005., te je tri godine proveo u komi. Umro je u snu, 24. rujna 2008. u Specijalnoj bolnici za plućne bolesti u Zagrebu. Siniša Škarica, glazbeni urednik