HRVATSKA ETNOGRAFSKA BAŠTINA (arčić)

Nose li se na Dugom otoku kratke suknje? Ne, nego na Susku. Raste li na Zlatnom ratu zlatno cvijeće? Ne, nego u Đakovštini. Nose li se u Plaviću plave surke? Ne, nego u Slavoniji. Mogli bismo sa šalama nastaviti u dugom nizu. Ali i ovoliko je dovoljno da podsjeti koliko je mala Hrvatska beskrajna, koliko raznolikosti ima na njezinoj površini koja je granica i poveznica između srednje Europe i Mediterana, između panonske ravnice i dinarskih brda, između slijeva Save i Drave i jadranske obale.
I najmanje zemljopisne jedinice nekada su bile obilježene vlastitim dijalektom, koji se razlikovao od ostalih po naravi rječnika, po naglascima, po ulozi postupnog posredovanja između jačih sredina. Ono što vrijedi za verbalni izražajni svijet, vrijedi i za onaj likovni. Svaki je kraj drugačije „dizajnirao“ ljudsku pojavu, upotrebljavao drugačije materijale u skladu s onim što je od zemlje tražio i dobivao. Negdje u podlozi stoji lan, negdje ovca; negdje svilena nit, negdje vunena pređica; negdje stakalca, negdje koralj. Kad je industrijska civilizacija ušla u rukotvoran svijet, kao najdragocjeniji ukrasi, upravo u vrličkom kraju, znali su se našivati strojno proizvedeni gumbi. Velike su razlike i u predstavljanju ljudskog lika. Visoke i uspravne djevojke Zagore poput karijatida, lepršave leptirice u širokim kratkim suknjama sa spomenutog otoka Suska, pozlaćene kraljevne sjeveroistočne Hrvatske, cvijećem obasute Posavke…
Stilizacija ljudske figure dolazila je, dakako, i od pamćenja stila, pa su narodne nošnje na neki način herbarij mode proteklih vremena. Ali kako univerzalni mediji potiru razlike, kako stroj istiskuje ruku, a pojedinačno postaje umnoživo, i još to predstavlja kao vrlinu, ulažući tek u kreativnost predloška, tako iščezavaju i zemljopisne nijanse dijalekata, verbalnih i likovnih; ustaljene predodžbe o predstavljanju ljudskog lika; tvari koje se od zemlje više ne traže i ne dobivaju. Tako narodne nošnje postaju eksponati, prenose se iz primarnog u sekundaran život, u muzejske vitrine, u turističke spektakle. Njihova snažna preostala funkcija još je funkcija inspiracije. I kao što su one čuvale memoriju, sada same postaju njezino blago. Blago kojim raspolažemo još uvijek u znatnoj mjeri i kojim legitimiramo darovitost svoje povijesti.
Šaljući to naše blago na uvid svijetu, Hrvatska pošta izdala je niz maraka, u nekoliko serija. U ovoj posljednjoj predstavljeni su detalji ruha Slavonije, Vrlike, Gorskog kotara i Lovasa. Prekrasni, suvremeno kadrirani detalji nemaju, međutim, samo likovnu (raz-likovnu) vrijednost, nego nude i neke simbolične naznake. Slavonsku surku obilježava toplina tkanine, primjerena sjevernoj hladnoći; jesenske grančice – godišnje doba kad se ispunja smisao slavonske zemlje; znatna količina plave boje – nigdje nema toliko plave boje kao ondje gdje je neizmjerno nebo iznad ravnice; trobojnost – crven, bijeli, plavi – misao na zastavu uvijek, i onda kad se čini da ta zastava na te ne misli. Na komadiću vrličke tkanine vidljiv je ubrzan, jednolik, apstraktan ritam, nalik na jednako takvu pjesmu i kolo; sitno i strpljivo tkanje koje dijeli oblike i s dalekim krajevima istočnog svijeta. Crno-bijeli Gorski kotar, nešto kao snijeg i šume, rukopis zaborava i pamćenja: taj toliko zapostavljen kraj da mora sam sebe pamtiti. I napokon Lovas, pred kojim se čovjek ježi od asocijacija: bijeli cvijet na krvavoj podlozi, posut zlatnim ljuskicama počasti.
To su, dakako, naša znanja. Ono što upućujemo svijetu bit će dovoljno kao sama ljepota.
 
                                                                                                                      Željka Čorak