HRVATSKA FAUNA 2011. - ELEONORIN SOKOL

Autor fotografije upotrijebljene za oblikovanje marke Eleonorin sokol je Dietrich Ristow. Eleonorin sokol (Falco eleonorae Gené 1839) manja je vrsta sokola, duljine 36 – 42 cm, težine 350 – 450 g i raspona krila 87 – 104 cm. Pojavljuje se u dva oblika – svijetlom i tamnom – a spolovi se razlikuju prema boji očnog prstena i voskovnice. Kod mužjaka je to žuta boja, a kod ženki plava. Ova se vrsta gnijezdi uglavnom u Sredozemlju (Cipar, Turska, Grčka, Italija, Hrvatska, Tunis, Alžir i Španjolska) te, u manjem broju, i u nekim bližim dijelovima Atlantika (Španjolska i Maroko). Prema najnovijim procjenama ukupna svjetska populacija iznosi oko 15.000 gnijezdećih parova, od čega je više od 80% u Grčkoj. Populacija zimuje većinom na Madagaskaru te širem okolnom području – Tanzaniji, Mozambiku, Sejšelima, Reunionu i na Mauricijusu. Eleonorin sokol gnijezdi se kolonijalno, polažući u gnijezdo dva do četiri jaja na manje-više nepristupačnim liticama pučinskih otoka, i to u kolovozu i rujnu, što je posve neobično u ptičjem svijetu na sjevernoj hemisferi. Ovaj je fenomen nastao kao prilagodba na prehranu malim pticama. U kolovozu i rujnu populacije tih ptica su najbrojnije i migriraju preko otoka na kojima se gnijezde sokoli, pa je tako mladim sokolima osigurana najveća moguća količina hrane. Inače, odrasli se sokoli izvan sezone gniježđenja dosta hrane i krupnijim vrstama kukaca, koje love u letu. Vrstu je 1839. godine opisao talijanski prirodoslovac Giuseppe Gené i dao joj ime prema srednjovjekovnoj sardinijskoj vladarici, Eleonori d’ Arborea, koja je u svome zakoniku, Carta de Logu, prvi put u povijesti posvetila jedan članak zaštiti ptica grabljivica. U Hrvatskoj ima 80 – 90 gnijezdećih parova, što je malo više od 0,5% svjetske populacije. Hrvatska je na rubu areala ove vrste, a cjelokupna ili gotovo cjelokupna hrvatska populacija u prvom redu nastanjuje otoke Vis, Svetac i Biševo te obližnje otočiće, a pojedini primjerci su primijećeni i na Palagruži te Jabuci. Eleonorin sokol je u Crvenoj knjizi ugroženih ptica Hrvatske naveden kao ugrožena vrsta (EN), a zakonom je strogo zaštićen. Službeno hrvatsko ime ove vrste je, kao i u većini drugih jezika, Eleonorin sokol, no treba istaknuti kako u Hrvatskoj za ovu vrstu postoji i jedan jedinstven i originalan naziv – hmanzá – jedini autohtoni hrvatski naziv. Ovim imenom vrstu zovu stanovnici mjesta Komiže na Visu, koji ujedno po tradiciji, osim ornitologa-profesionalaca, jedini prepoznaju i razlikuju Eleonorina sokola kao posebnu vrstu. U Hrvatskoj se od 1998. godine provode sustavna istraživanja Eleonorina sokola, a stariji podatci su vrlo šturi. Istraživanja pokazuju da je populacija, unatoč brojnim potencijalnim opasnostima, posebice u novije vrijeme, zasad stabilna, ali njezina općenita malobrojnost upućuje na oprez. Od 2009. godine provodi se i satelitsko praćenje Eleonorina sokola. Ovo je istraživanje dovelo do zanimljivih otkrića o putanji migracije. Utvrđeno je naime da putanja jesenje migracije od Hrvatske do Madagaskara uvelike odstupa od nekadašnjih pretpostavki, dok se još nije upotrebljavala satelitska tehnologija. Tad se pretpostavljalo da ujesen ptice iz cijelog areala gniježđenja lete prema istočnom Sredozemlju, potom na jug, prateći obalnu crtu istočne Afrike. Sad se međutim zna da ptice iz Hrvatske prelete Sredozemlje i kreću preko sredine afričkoga kontinenta prema jugu najkraćom putanjom. Gvido Piasevoli