HRVATSKA FAUNA 2003. - GLODAVCI - DABAR

Marke su tiskane u arcima od 20, izdana je i omotnica prvog dana (FDC), 3 maksimum karte, te kombinirani karnet od 10 maraka (6 x 2,30 kn, 2 x 2,80 kn i 2 x 3,50). Glodavci Glodavci su rasprostranjeni širom svijeta a pripada im više od polovice živućih sisavaca, zastupljenih s 2821 vrstom. Naziv su dobili po zubima glodnjacima koji su znatno veći od ostalih zuba u čeljustima jer neprekidno rastu. Obzirom na područje gdje obitavaju može se konstatirati da ih ima na svim područjima gdje se rasprostire vegetacija. Mjesto gdje se najčešće zadržavaju je vrlo različito, možemo ih naći na drveću, pod zemljom, u vodi, u podzemnim jamama, u grmlju i na otvorenom polju. Obzirom na međusobne odnose mogu živjeti u parovima, u obiteljima ili u velikim skupinama. Svi su glodavci, obzirom na prehranu, biljojedi a hrane se korijenjem, korom, lišćem, cvjetovima, plodovima. Dio vrsta hrani se i hranom životinjskog porijekla što ih svrstava u svejede. Karakteristično je također da pojedine vrste glodavaca stvaraju zalihe hrane u podzemnim spremištima za nepovoljno godišnje doba. Pojedine vrste predstavljaju (ili su predstavljale) značajne gospodarske vrste prvenstveno zbog cijenjenog krzna (dabar, nutrija, bizamski štakor) ali i mesa (puh), zbog čega su osim u prirodi uzgajani i na intenzivan način u ograđenom prostoru. Glodavci predstavljaju najštetnije i najopasnije neprijatelje čovjeka. Zbog svoje izuzetne reprodukcije i konkurentnosti prema čovjeku obzirom na hranu kojom se hrane, često uzrokuju neprocjenjive štete na usjevima i u kućanstvu. Prijenosnici su i rezervoar brojnih zaraznih bolesti što predstavlja izuzetnu opasnost za čovjeka, posebice u gušće naseljenim mjestima ili područjima. Uslijed stalne borbe čovjeka i glodavaca te velikog broja neprijatelja i bolesti glodavaca, koji održavaju prirodnu ravnotežu jer bi inače Zemljom zavladali ovi sisavci, pojedine vrste su svedene na vrlo malu brojnost koja zahtjeva njihovu strogu zaštitu i aktivnosti na očuvanju vrste od istrebljenja. Među takve vrste pripadaju puh, vjeverica i dabar koji zasluženo mjesto nalaze i na poštanskim markama. Dabar (Castor fiber L.) Dabar je semiakvatična životinjska vrsta i najveći glodavac sjeverne polutke. Masivne i zdepaste je građe, izvrstan plivač i ronilac što mu omogućava građa tijela. Duľina tijela dosegne do 1 metar, visina u hrptu je do 30 cm a rep je širok i plosnat dužine do 30 cm. Težina odrasle jedinke je 20 – 30 kg. Boja dlake je tamnokestenjasta do sivkasta, na trbuhu je svjetlija dlaka. Dabar je tipični monogam. Spolna zrelost nastupa sa 2,5 godine starosti kada se mladi dabrovi odvajaju od roditelja i zasnivaju novu familiju. Pari se od siječnja do ožujka a parenje se odvija se u vodi. Gravidnost traje prosječno 105 dana a mladi dolaze na svijet od travnja do lipnja. Ima jednu generaciju godiąnje. Ženka okoti 1 – 5 mladih. Dabar živi na vodotocima i vodenim površinama obraslim bogatom močvarnom vegetacijom zeljastih i drvenastih vrsta. Osnovni staniąni uvjeti za dabra je stalna i dovoljno duboka voda (min. 30 cm). U koliko nastanjuje manji vodotok koji ponekad postaje previše plitak na njemu izgradi branu kako bi osigurao dovoljnu razinu vode i zaštitio ulaz u nastambu. Dabar je isključivi biljojed, ljeti se hrani sočnim zeljastim biljem koje nalazi u vodi ili neposredno na obali. Koristi za hranu preko 300 zeljastih i drvenastih biljnih vrsta. Europski dabar nekada je nastanjivao sve prikladne vodotokove i vodene površine od sjevera do juga europskog kopna, no početkom 20. stoljeća ostao je i opstao samo na četiri odvojena lokaliteta, u južnoj Norveškoj, na rijeci Elbi u Njemačkoj i Poljskoj, na donjem toku rijeke Rone u Francuskoj i u Rusiji. Zahvaljujući akcijama povratka dabra na nekadaąnja staništa diljem Europe početkom novog milenija dabar je ponovno rasprostranjen na širem prostoru i u relativno dobrom brojnom stanju. Prema podacima za 2000. godinu u populacija europskog dabra kreče se od 600 – 650.000 dabrova. U Hrvatskoj je dabar nestao krajem 19. stoljeća a ponovno je vraćen od 1996. – 1998. godine u okviru projekta «Dabar u Hrvatskoj».