HRVATSKA FAUNA 2003. - GLODAVCI - PUH RAS

Marke su tiskane u arcima od 20, izdana je i omotnica prvog dana (FDC), 3 maksimum karte, te kombinirani karnet od 10 maraka (6 x 2,30 kn, 2 x 2,80 kn i 2 x 3,50). Glodavci Glodavci su rasprostranjeni širom svijeta a pripada im više od polovice živućih sisavaca, zastupljenih s 2821 vrstom. Naziv su dobili po zubima glodnjacima koji su znatno veći od ostalih zuba u čeljustima jer neprekidno rastu. Obzirom na područje gdje obitavaju može se konstatirati da ih ima na svim područjima gdje se rasprostire vegetacija. Mjesto gdje se najčešće zadržavaju je vrlo različito, možemo ih naći na drveću, pod zemljom, u vodi, u podzemnim jamama, u grmlju i na otvorenom polju. Obzirom na međusobne odnose mogu živjeti u parovima, u obiteljima ili u velikim skupinama. Svi su glodavci, obzirom na prehranu, biljojedi a hrane se korijenjem, korom, lišćem, cvjetovima, plodovima. Dio vrsta hrani se i hranom životinjskog porijekla što ih svrstava u svejede. Karakteristično je također da pojedine vrste glodavaca stvaraju zalihe hrane u podzemnim spremištima za nepovoljno godišnje doba. Pojedine vrste predstavljaju (ili su predstavljale) značajne gospodarske vrste prvenstveno zbog cijenjenog krzna (dabar, nutrija, bizamski štakor) ali i mesa (puh), zbog čega su osim u prirodi uzgajani i na intenzivan način u ograđenom prostoru. Glodavci predstavljaju najštetnije i najopasnije neprijatelje čovjeka. Zbog svoje izuzetne reprodukcije i konkurentnosti prema čovjeku obzirom na hranu kojom se hrane, često uzrokuju neprocjenjive štete na usjevima i u kućanstvu. Prijenosnici su i rezervoar brojnih zaraznih bolesti što predstavlja izuzetnu opasnost za čovjeka, posebice u gušće naseljenim mjestima ili područjima. Uslijed stalne borbe čovjeka i glodavaca te velikog broja neprijatelja i bolesti glodavaca, koji održavaju prirodnu ravnotežu jer bi inače Zemljom zavladali ovi sisavci, pojedine vrste su svedene na vrlo malu brojnost koja zahtjeva njihovu strogu zaštitu i aktivnosti na očuvanju vrste od istrebljenja. Među takve vrste pripadaju puh, vjeverica i dabar koji zasluženo mjesto nalaze i na poštanskim markama. Veliki ili sivi puh (Glis glis L.) Veliki, obični ili sivi puh naraste u dužinu 15 – 20 cm a kitnjasti rep je 10 – 15 cm. Boja dlake odozgo je pepeljastosiva a s donje strane bijela. Oko očiju ima tamni prsten. Rasprostranjen je od Pireneja preko srednje i južne Europe do južnog dijela Azije. U Hrvatskoj je rasprostranjen u gotovo svim bjelogoričnim šumama od nizinskih hrastovih pa do gorskih bikovih i bukovo jelovih šuma. Tipična je noćna životinja. Vrlo je proždrljiv, hrani se voćem, bobicama, sjemenjem, kukcima pa čak i manjim sisavcima, jajima i mladim pticama. Nakon obilnog hranjenja u jesen, puhovi se udebljaju i nagomilaju veće količine masti. Postoji stoga i narodna izreka «debeo kao puh». Puh je vrsta koja ima pravi zimski san (hibernacija). Iz pušina izlazi kasno, obično u svibnju. Nakon buđenja uskoro uslijedi parenje u lipnju do srpnja a ženka je gravidna 30 – 32 dana. Okoti, obično u duplji u drvetu, 3 – 4 (7) mladih koji su prva tri tjedna slijepi i koji sišu mjesec dana a osamostale se već nakon dva mjeseca. Spolno su zreli sa godinu dana. Sivi puh je u nekim dijelovima Hrvatske, napose u dijelu Gorskog kotara, prava kultna vrsta. Za puha su vezane brojne priče, puholov je dio povijesne i kulturne tradicije a organiziraju se i puharske večeri. Stoga i postoji stih u narodnoj pjesmi: «Glatko je drvo bukovo slatko je meso puhovo».