HRVATSKA FAUNA 2003. - GLODAVCI - VJEVERICA RAS

Marke su tiskane u arcima od 20, izdana je i omotnica prvog dana (FDC), 3 maksimum karte, te kombinirani karnet od 10 maraka (6 x 2,30 kn, 2 x 2,80 kn i 2 x 3,50). Glodavci Glodavci su rasprostranjeni širom svijeta a pripada im više od polovice živućih sisavaca, zastupljenih s 2821 vrstom. Naziv su dobili po zubima glodnjacima koji su znatno veći od ostalih zuba u čeljustima jer neprekidno rastu. Obzirom na područje gdje obitavaju može se konstatirati da ih ima na svim područjima gdje se rasprostire vegetacija. Mjesto gdje se najčešće zadržavaju je vrlo različito, možemo ih naći na drveću, pod zemljom, u vodi, u podzemnim jamama, u grmlju i na otvorenom polju. Obzirom na međusobne odnose mogu živjeti u parovima, u obiteljima ili u velikim skupinama. Svi su glodavci, obzirom na prehranu, biljojedi a hrane se korijenjem, korom, lišćem, cvjetovima, plodovima. Dio vrsta hrani se i hranom životinjskog porijekla što ih svrstava u svejede. Karakteristično je također da pojedine vrste glodavaca stvaraju zalihe hrane u podzemnim spremištima za nepovoljno godišnje doba. Pojedine vrste predstavljaju (ili su predstavljale) značajne gospodarske vrste prvenstveno zbog cijenjenog krzna (dabar, nutrija, bizamski štakor) ali i mesa (puh), zbog čega su osim u prirodi uzgajani i na intenzivan način u ograđenom prostoru. Glodavci predstavljaju najštetnije i najopasnije neprijatelje čovjeka. Zbog svoje izuzetne reprodukcije i konkurentnosti prema čovjeku obzirom na hranu kojom se hrane, često uzrokuju neprocjenjive štete na usjevima i u kućanstvu. Prijenosnici su i rezervoar brojnih zaraznih bolesti što predstavlja izuzetnu opasnost za čovjeka, posebice u gušće naseljenim mjestima ili područjima. Uslijed stalne borbe čovjeka i glodavaca te velikog broja neprijatelja i bolesti glodavaca, koji održavaju prirodnu ravnotežu jer bi inače Zemljom zavladali ovi sisavci, pojedine vrste su svedene na vrlo malu brojnost koja zahtjeva njihovu strogu zaštitu i aktivnosti na očuvanju vrste od istrebljenja. Među takve vrste pripadaju puh, vjeverica i dabar koji zasluženo mjesto nalaze i na poštanskim markama. Vjeverica (Sciurus vulgaris L.) Vjeverica je jedan od rijetkih glodavaca s kojom se čovjek sprijateljio te je rado viđa u svojoj blizini pa čak i drži u kući. Vjeverica ima dužinu tijela do 25 cm a rep do 20 cm. Osobito je karakterizira raskošan kitnjasti rep. Boja dlake na leđima i po repu je smeđecrvene boje, glava je sivkasta a odozdo je bijela. Boja dlake može varirati pa može biti i izraženije smeđa pa čak do crne. Na uškama ima čuperak dugih dlaka. Rasprostranjena je u čitavoj Europi osim na Islandu i nekim sredozemnim otocima. U Hrvatskoj je nalazimo u svim prirodnim staništima i parkovima urbanih sredina. Obitava u šumama, parkovima, vrtovima. Dobro se penje i skače po drveću, može preskočiti sa stabla na stablo ali kreće se i po tlu u potrazi za hranom. Hrani se uglavnom raznovrsnim sjemenkama i plodovima ali ponekad pojede jaja ili mladunčad ptica. Aktivna je danju, zbog čega se lako i uočava a nema pravi zimski san. Vjeverica ima dobru reproduktivnu sposobnost jer u našim krajevima ima dvije generacije godišnje sa po 3 – 7 mladih u leglu. Pari se od siječnja do srpnja a gravidnost traje 28 – 35 dana. Mladunci su prvih dana života slijepi a sišu mjesec dana, samostalni su sa dva mjeseca a spolno zreli s godinu dana. Vjeverica gnijezdo pravi u duplji ili među granama, u rašljama, u krošnji stabala. Iako ima dobru reprodukciju u prirodi je ne nalazimo u većoj gustoći populacije a uzrok tome su brojni prirodni neprijatelji među kojima je najopasnija kuna zlatica. Vjeverica je vrlo uredna životinja pa je stoga prikladna i za držanje u kući.