HRVATSKA FAUNA - LISICA

LISICA Lisica (Vulpes vulpes L.) pripadnik je reda zvijeri, porodice pasa, i svrstava se u sitnu dlakavu divljač. Visina do hrpta iznosi oko 40 cm, tijelo je do repa dugo od 60 do 70 cm, a posebno je izražen kitnjasti rep dužine do 40 cm. Pojedinačna životinja teška je od 6 do 10 kg. Dlaka je crvenosmeđa, a podbradak, trbuh i vrh repa su bijeli. Lisica ima dobro razvijen sluh i njuh, dok joj je vid slabiji. Mirisne žlijezde su na šapama i pod repom, a viola s gornje strane repa posebno je aktivna u doba parenja, kada luči miris koji podsjeća na ljubice. Hrana lisice ponajviše su sitni glodavci (miševi i voluharice), sitna dlakava i pernata divljač, lanad srne te domaća perad. Iako je kao pripadnik roda zvijeri prije svega orijentirana na hranu animalnog podrijetla (mesožder), lisica je zapravo svežder, jer njezinu prehranu vrlo često čini voće, posebno grožđe. Aktivna je uglavnom noću. Lisica se pari i okoti uglavnom u jazbini, podzemnoj nastambi koji najčešće preotme jazavcu. Pari se u veljači i nakon približno 52 dana gravidnosti okoti (ošteni) od 4 do 8, rjeđe do 12 štenaca. Ima jedno leglo godišnje, a familiju čini lisac, lisica i lisičići – štenci. Za vrijeme laktacije i dok su mladunci u jazbini, vrlo je aktivna u prikupljanju hrane – plijena – i tada čini najviše štete. Da bi mladunčad obučavala za samostalan život, često im donosi živi plijen. Ima znatnu ulogu u ekosustavu kao sanitarac, jer reducira brojnost sitnih glodavaca i bolesne sitne divljači. Lisica je glavni rezervoar bjesnoće, a time i opasnosti da tu bolest prenese na čovjeka i domaće životinje. Bjesnoća je, uz šugu, ujedno i jedan od glavnih reduktora populacije lisica u prirodi. Najopasniji predatori za lisicu su u gorskim područjima vuk i ris, a u nizinskima čagalj. Lisica nastanjuje čitavu kopnenu Hrvatsku, čak ih ima i na nekim otocima. Procijenjeno brojno stanje lisica u Hrvatskoj iznosi oko 13.000 primjeraka Marijan Grubešić