HRVATSKA GLAZBA - BORIS PAPANDOPULO

Skladatelj, dirigent i pijanist Boris Papandopulo (25. veljače 1906, Honnef na Rajni, Njemačka - 16. listopada 1991, Zagreb), jedan od najznačajnijih hrvatskih skladatelja uopće, rođen je u obitelji glazbenika kojoj je umjetnički nerv ucijepila baka, velika hrvatska glumica Marija Ružička de Strozzi, a razvijali su ga majka, pjevačica Maja Papandopulo/Pečić de Strozzi i ujak redatelj i glumac Tito de Strozzi. Papandopulo je kompoziciju studirao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u razredu Blagoja Berse (diplomirao je 1929), a dirigiranje na Novom bečkom konzervatoriju kod Dirka Focka (1925 - 1928). Godine 1928 - 1934. i od 1938 - 1946. dirigent je Hrvatskoga pjevačkog društva Kolo, a od 1931. do 1934. Društvenog orkestra Hrvatskoga glazbenog zavoda u Zagrebu, 1935. seli u Split gdje je do 1938. dirigent Glazbenog društva Zvonimir i profesor glazbenih predmeta na Gradskoj glazbenoj školi. Nakon povratka u Zagreb ponovno je dirigent Kola, Zagrebačke opere (1940 - 1945; od 1943. do 1945. i direktor) i Simfonijskog orkestra radio stanice (1942 - 1945). U dva je razdoblja (1946 - 1948. i 1953 - 1959.) direktor opere u Rijeci, pa operni dirigent u Sarajevu (1948 - 1953), Zagrebu (1959 - 1965) i Splitu (1968 - 1974). Ujedno je bio i stalni gost dirigent Gradskog kazališta Komedija u Zagrebu i Opere u Kairu. Za svoje je glazbeničko djelovanje primao brojne visoke nagrade. Godine 1965. izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (tada JAZU). Ogroman skladateljski opus od preko 400 djela sadrži skladbe za sva glazbena područja od solističke minijature i popijevke do velikih vokalno-instrumentalnih djela oratorijskoga karaktera te opera i baleta. Gotovo da i nema glazbala za koje Papandopulo nije napisao djelo, uvijek s besprijekornim majstorskim poznavanjem mogućnosti toga glazbala, uvijek zanimljivo kombinirajući neobične zvukovne sastavnice. Izrazito autonomnoga duha i ogromne glazbeničke nadarenosti te zavidne radne discipline Papandopulo je uvijek i u svim okolnostima iskazivao sposobnost za vlastiti, originalni pristup glazbenom djelu. Ta mu je sposobnost osigurala distancu od pritiska politizacije umjetnosti u razdoblju između dva svjetska rata, ali i u razdoblju koje je uslijedilo nakon Drugoga svjetskog rata; ista mu je sposobnost stvorila i prostor autonomnoga stvaralačkog daha u trenutcima avangardnih preobrazbi koje su zakovitlale glazbeni svijet nerijetko iz njega isključujući one koji su željeli sačuvati pravo na različitost. Otuda valjda i stilska stabilnost toga ogromnog opusa unutar koje su otkloni samo trag kreativne znatiželje. Uvijek su, međutim, uočljiva temeljna obilježja: karakteristične, jasno oblikovane teme, bez obzira jesu li lapidarne i ritmički pregnantne ili su široko zasnovane i pjevne, kreću se unutar strukture zanimljivih ritmičkih uzoraka i besprijekorno koloristički razrađenih tonskih odnosa, stvarajući oblik, najčešće temeljen na ulančavanju samostalnih odlomaka, podcjelina koje funkcioniraju i same unutar sebe i kao dijelovi skladbe u cjelini. Na tim ustrojstvenim temeljima slobodno se razvijala skladateljeva mašta raspolažući s izabranom građom uvijek na način glazbe i ne nastojeći svojim glazbenim uzorcima pridati ikakva druga značenja. A sve što zvuči može biti glazba. To podjednako vrijedi za folklorni glazbeni idiom, čijim je temama Papandopulo raspolagao gotovo nikada o njima ne misleći kao o obilježju nacionalnoga, kao i za sve tradicijsko europsko glazbeno nasljeđe. Ipak, taj je a priori glazbenički pogled na vlastito djelo imao kao posljedicu i učinak koji to isto djelo itekako čini raspoznatljivim, u smislu pripadnosti vlastitoj kulturi i vlastitom narodu. Jer: duhovni je poredak uvijek nadređen izboru uzoraka i metodologiji njihovih preobrazbi. Kada je u listopadu 1991. godine Boris Papandopulo preminuo uvažena hrvatska muzikologinja dr. Eva Sedak ustvrdila je da je umro najveći hrvatski skladatelj 20. stoljeća. Svi koji su se kroz minulo desetljeće borili da njegovo stvaralaštvo ostane na istaknutom mjestu u reproduktivnoj praksi, svjesni su da samo živim djelom ovakva tvrdnja može uistinu pokazati svu težinu svoje istinitosti.