HRVATSKA GLAZBA - PARNI VALJAK

PARNI VALJAK Za Parni valjak baš nekako vrijede stihovi koje je odavno napisao Husein Hasanefendić Hus: „Pusti nek' traje“. Jer Valjak traje. I traje. I traje... Još tamo od post Mlinarčeve Grupe 220 i ranih inkarnacija Parnog valjka pa do danas. Bez obzira na sve silne promjene stilistike, ćudljiv ukus masovne publike i žanrovske infekcije koje su ga očešale u minulih četrdesetak i „kusur“ godina koliko već valja Husov parni stroj. Velim, „njegov“ jer Hus nije samo, bez nažalost pokojnog Akija, jedini utemeljitelj Parnog valjka koji je obilježio rock-scenu bivše i sadašnje države, već fascinantan autor te sjajan glazbenik istančanog ukusa i ubojitoga hitoidnog opusa. Na sceni na kojoj su se ukazivale kraće ili dugovječnije „sezonske atrakcije“ i pomodne afektacije Parni valjak najčešće je sam sebi bio jedino mjerilo. Rukopis Parnog valjka uvijek je bio prepoznatljiv: i onaj glazbeni i onaj literarni. S korijenima u rocku shvaćenom uvijek kao „generički pojam“ urbane glazbe, a ne kao žanrovska okamina te u prepoznatljivoj „ich“ formi tekstova koji su zrcalili osobne dvojbe, introspektivne „dnevne paranoje“, generacijske furke i frustracije, pa i – nerijetko prisutno – promišljanje „starenja“. Bez cendranja i patetike, s vješto uhvaćenim sličicama i situacijama („kad ti klinci govore vi“) te sveprisutnom porukom: idemo dalje. Isti i nepromijenjeni, premda uvijek svjesni protoka vremena. Jer, kako to kaže Hus: „... mijenjam se, nije da me boli, ali mijenjam se, i nije mi po volji“. Hrabar je to, no istovremeno i razborit čin koji jamči svježinu i dugovječnost. Čak i bez Akija Rahimovskog. Zlatko Gall glazbeni kritičar, novinar i publicist