HRVATSKA LIKOVNA UMJETNOST - BAKIĆ

Vojin Bakić, Bik, 1956., sadra Djelovanje kipara Vojina Bakića pokriva jedno od najzanimljivijih, prevratnih razdoblja hrvatske umjetnosti, a predstavlja i posebno važnu kariku stjecanja stvaralačke slobode u okvirima južnoslavenskoga kulturnog prostora i dostizanja autentičnih modernističkih dometa u europskim razmjerima. Rođen 1915. u Bjelovaru, Bakić je diplomirao 1938. na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji u klasi Roberta Frangeša-Mihanovića, a specijalku počinje kod Ivana Meštrovića 1940., a zatim je u radionici Frane Kršinića proveo razdoblje Drugoga svjetskog rata. Kao iznimno daroviti početnik, legitimira se nizom suptilnih ženskih aktova sumarne modelacije i meko oblikovanih volumena, donekle na Kršinićevu tragu. U prvim poratnim godinama (1945. – 1949.) radi nekoliko spomeničkih ansambla velike dramatske snage da bi već oko 1950. pristupio strogom sažimanju, svođenju na bitno, uklanjanju svega deskriptivnog, dekorativnog i uže mimetičkog. Svojom radikalnom redukcijom i strogošću približava se i geometrijskim usmjerenjima (Nove tendencije, 1961.), ali nikad ne prelazi u suhoću programa i ne gubi interes za organičke i biomorfne poticaje. Kip Bika, rađen u nekoliko verzija, iznimno je zreli i definitivni rezultat sustavnog pročišćenja i autonomije kiparskog izraza. Još kao student Bakić je radio animalističke figure, 1950. izlaže na venecijanskom Biennalu realistički modeliran kip bika, a 1956. na istoj međunarodnoj izložbi predstavlja se sasvim novom varijantom istog motiva, djelom koje opravdano izaziva pozornost i biva prepoznato u zemlji i inozemstvu kao primjer skulpturalne sinteze i dosegnute moći oblikovanja. Doista, teška masa koja počiva na malenim stožastim istacima („nogama“) kao da lebdi zahvaljujući glatkoći i melodioznom obrisu oplošja, a svoju energiju sabire i naglašava u blago izdvojenoj sugestiji glave, posebno preko vršnih čeonih točaka („rogova“) kroz koje kao da ekspandira stegnuti nutarnji napon oblika. Vojin Bakić preminuo je 18. prosinca 1992. godine.

Tonko Maroević