HRVATSKA LIKOVNA UMJETNOST, Frano Kršinić

Frano Kršinić (Lumbarda, 24. VII. 1897. – Zagreb, 1. I. 1982.) Frano Kršinić bio je iskreni i istinski poklonik i zaljubljenik u klesarske vještine svojih predaka te je prve pouke iz kamenoklesarstva dobio u obitelji u rodnoj Lumbardi. Osjećaj za kamen i rodni kraj nosio je do kraja života i utkao ga u svoje skulpture i temama i oblikovanjem. Za njega, kamen je bio inspiracija i pokretač, i nužnost, i poštovanje koje je pretočeno u neke od najnježnijih kompozicija ženskih likova, intimnih, „liričnih“ i tiho moćnih. Volio je sam klesati svoje skulpture. Kao cijenjeni pedagog, podupirao je slobodu eksperimentiranja u skulpturi, no do kraja života ostao je zagovornik figuracije te je za sebe govorio da može raditi samo ono što doživi, proživi i osjeća. Obrazovanje za klesara i kipara stekao je na klesarskom odjelu zanatske škole u Korčuli, u kiparsko-kamenarskoj školi u Hořicama u Češkoj (učitelj Q. Kocian) i na Umjetničkoj akademiji u Pragu (profesori J. V. Myslbek i J. Štursa). Do početka 1921. radio je u Pragu, potom se preselio u Zagreb, a 1922. u Zemun. Na poziv Ivana Meštrovića dolazi 1924. kao nastavnik na Kraljevsku umjetničku akademiju. Studijski je putovao Grčku 1922., Francusku i Njemačku 1937. te Nizozemsku, Belgiju i Francusku 1958. godine. Bio je suosnivač skupine Zemlja 1929., ali je iz nje istupio sljedeće godine. Od 1940. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a od 1943. i rektor; od 1947. bio je voditelj Majstorske radionice, postdiplomskog studija izvan ALU-a u zasebnim zgradama, dok je od 1948. član bio Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Za života je imao 10 samostalnih izložbi, a izlagao je na 145 skupnih (kolektivnih) izložbi u zemlji i svijetu. Na bijenalu u Veneciji izlagao je 1940. i 1950. godine. Važan dio Kršinićeva života bio je njegov pedagoški rad. Bio je učitelj kiparima koji su obilježili hrvatsku skulpturu druge polovine 20. stoljeća: Vanja Radauš, Ivo Lozica, Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Branko Ružić, Kosta Angeli Radovani, Ksenija Kantoci, Ivan Kožarić i Šime Vulas. Smatra se da je uz Ivana Meštrovića i Antuna Augustinčića pridonio razvoju modernoga hrvatskoga kiparstva. Izgradivši vlastiti izraz uz utjecaj Bourdellea, Despiaua i Meštrovića, njegova skulptura bila je prekid sa simbolizmom i ornamentalnošću u hrvatskom kiparstvu. Kršinićevo stvaralaštvo (više od 500 radova) u povijesti hrvatske likovne umjetnosti obilježeno je ponajprije prikazima ženskih figura stvaranih u tradicionalnim kiparskim materijalima (bronci, kamenu i mramoru), a nadahnutih vedrinom i ljepotom rodnoga mediteranskoga kraja. No nezanemariva su za hrvatsku baštinu i njegova kiparska ostvarenja zavičajne, portretne, sakralne i spomeničke tematike među kojima su i neki javni reprezentativni spomenici socrealističkoga stilskog izraza. Njegove skulpture danas se nalaze u brojnim nacionalnim muzejskim ustanovama širom svijeta te je za svoj rad i doprinos umjetnosti nagrađen prezentnim nagradama: Državnom nagradom za kiparstvo 1949. (za kip Pleti me pleti, majčice), Nagradom grada Zagreba 1956., Ordenom rada 1957., Nagradom „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1962. i nagradom AVNOJ-a 1968. godine. Stilski dosljedan, neovisan o duhu vremena u kojem je stvarao, Kršinić je, riječima Ive Šimata Banova, kipar „psihološki motiviranog realizma“. Skulpturama žena u svim fazama života – od djetinjstva do majčinstva – Kršinić je postigao najviše umjetničke domete. Riječ je o stilski prepoznatljivu izrazu obilježenom jednostavnošću u oblikovanju, čistoćom i sažetošću forme te mirnoćom linije koja daje dojam tišine njegovim skulpturama, obuhvaćena sa svih strana, jedrog i napetog tijela, istodobno dajući dojam nježnosti i monumentalnosti. Skulptura je, njegovim riječima, bila proces i upravo taj ženski lik u njegovu opusu, može se reći, jedna je te ista skulptura koja se svakom novom i idućom razvijala i pretakala u neku novu varijantu, likovno i kompozicijski bogatiju. Svakom novom inačicom Kršinić je ostao dosljedan zatvorenosti forme, skladu i ravnoteži oblika. Stvorivši jedinstveni lirični svijet ženskih figura, tipološki ih se može grupirati u šest tematskih ciklusa: 1) djevojke, 2) kupačice, 3) alegorije i simbolički prikazi, 4) meditacije, 5) prelja i pletilja te 6) majka i dijete. Motiv meditacije nije rijedak u kiparskom stvaralaštvu, a Kršinićeve Meditacije motivom su bliske Maillolovu aktu Méditerranée iz 1905. koji prikazuju mladu djevojku u sjedećem položaju koljena primaknutih tijelu i blago oslonjene glave. Niz skulptura kojima tematizira meditaciju izveo je od 1929., kada nastaje prva, do 1970. godine. U četiri desetljeća Kršinić je stilski i oblikovno dosljedno prikazao ženski akt s varijacijama položaja tijela te ih je modelirao u nekoliko veličina i dvadesetak isklesao u kamenu. Ovim istoimenim skulpturama zajedničko je da su rezultat promišljanoga i posvećenoga kiparskog sazrijevanja i posvete ženskom tijelu koje je saželo životnost i iskonsko. One su intimne, smirene, oblikovane kontinuiranom jednostavnom blagom linijom u kojima položaj glave koja se nježno sagiba u kontemplaciji odaje mirnoću i tišinu njegove posvete kamenu, Mediteranu i životu. mr. sc. Rašeljka Bilić, povjesničarka umjetnosti