HRVATSKA LIKOVNA UMJETNOST - MARIJAN TREPŠE

MARIJAN TREPŠE (Zagreb, 1897. – Zagreb, 1964.) Marijan Trepše završio je Likovnu akademiju u Zagrebu prijelomne 1918. u klasi profesora Bele Čikoš-Sesije. U tom ranom razdoblju najviše će slikati pod utjecajem Miroslava Kraljevića. Ubrzo nakon završetka Prvoga svjetskog rata odlazi studirati na akademiju u Pragu, gdje se poglavito bavi grafikom, a ima priliku upoznati i djela njemačkog ekspresionizma. Slijedi boravak u Parizu između 1920. i 1922., gdje radi na Académie de la Grande Chaumiere, te se susreće sa slikarstvom Mauricea de Vlamincka, što će se pokazati iznimno važnim za njegovo nešto kasnije stvaralaštvo. U to vrijeme sklon je izrazito socijalnoj tematici, a inspiraciju nalazi u svakodnevnim gradskim prizorima, zadržavajući pritom u izvedbi i stanovitu klasicističku notu. Tridesetih godina prošlog stoljeća njegov kolorit postaje svjetliji, a oblici otvoreniji. Tada često slika i motive prirode iz zagrebačke okolice, odnosno s Jadrana. Bavio se i vjerskim temama – osobito Golgotom – kojoj će pristupiti s istančanim osjećajem za dramatiku trenutka, a nipošto nije zanemarivao ni aktove, portrete i mrtve prirode. Zajedno s Uzelcem, Gecanom i Varlajem Trepše je pripadao „Grupi četvorice“, sudjelujući na svim izložbama Proljetnog salona između 1919. i 1928. godine. U Zagrebu je 1930-ih godina samostalno izlagao u šest navrata, a potom još i 1942. i 1962. godine. Posmrtna izložba njegovih radova priređena je 1969., a retrospektivne 1975. i 2011. godine. Velik dio života – čak 32 godine – posvetio je i scenografskom radu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje će osmisliti više od stotinu inscenacija za različite drame i opere, poput Pirandellova Henrika IV., Verdijeve Moći sudbine ili Gotovčeva Ere s onoga svijeta, da spomenemo samo neke. Marijan Trepše spada među najvažnije predstavnike hrvatskog ekspresionizma, a samim time i međuratne umjetnosti uopće. Ulje na platnu Žena s mačkom Trepše je naslikao oko 1931. godine. Slikom dominira sjedeći lik žene prikazan u prednjem planu. Ruke je položila na bedra, a između njih smjestila se crna mačka. Iskošene oči žene i mačke posjeduju nešto zajedničko, no njihovi pogledi usmjereni su u različitim smjerovima. Pogled mačke naime slijedi smjer pružanja gazdaričinih ruku i bedara, dok ženin kao da se nadovezuje na dijagonalnu usmjerenost klupe i stola u stražnjem planu, gdje trojica muškaraca kartaju, a četvrti ih promatra. Čitav je prostor zapravo ispresijecan dijagonalnim silnicama, što ga čini kliznim i nestabilnim. Iako dijele istu prostoriju, između žene u prednjem i četvorice muškaraca u stražnjem planu ne postoji nikakva komunikacija. Na ovoj slici Trepši je pošlo za rukom ostvariti jedan uistinu neobičan amalgam zavodljivosti, otuđenosti i zlokobnosti. Vanja Babić