HRVATSKA LIKOVNA UMJETNOST, Vjekoslav Karas

Vjekoslav Karas, Portret djevojčice, 1857. (ulje na platnu, 118,5 cm x 92,5 cm), Moderna galerija, Zagreb (inv. br.: MG-75) Osobnost i djelo Vjekoslava Karasa (Karlovac, 1821. – Karlovac, 1858.) na poseban su način upisani u pripovijest o hrvatskoj umjetnosti, ali i široj kulturnoj povijesti ponajprije zbog zanimljivog, ali i tragičnog životopisa. Bio je, naime, jedini slikar tog doba iz sjevernih hrvatskih krajeva koji se – zahvaljujući sakupljenim sredstvima više pokrovitelja iz Karlovca i Zagreba – školovao u Rimu. Slikarsko naukovanje započeo je skromno, u radionicama karlovačkih slikara i obrtnika, da bi s obrazovanjem nastavio u Firenci (1838. – 1841.), zatim nekoliko mjeseci u Sieni te naposljetku u Rimu u kojem je živio između 1841. i 1847. Sljedeće se godine zbog neimaštine i prestanka financijske potpore vratio u Karlovac. Potom je kratko bio učitelj u zagrebačkoj risarskoj školi da bi 1851. otišao u Bosnu. Od 1852. do smrti živi u Karlovcu i Zagrebu, u neimaštini i nezadovoljan nedostatkom slikarskih narudžbi. Izvršio je samoubojstvo skočivši u rijeku Koranu. Sačuvani Karasov opus nevelik je i kvalitativno neujednačen, ali svjedoči o iznimnoj umjetnikovoj nadarenosti. Krećući se „između stilova“ (G. Gamulin), slikar je isprva stvarao pod utjecajem nazarenskog slikarstva da bi zatim nastojao stvoriti vlastiti izraz na temeljima priklona neoklasicizmu, romantizmu i bidermajeru. Slikao je biblijske scene, građanske portrete, prizore iz pučkog života i historijske kompozicije. Slike je rijetko potpisivao i datirao. Autor je nekoliko remek-djela hrvatskog slikarstva 19. stoljeća među kojima je najistaknutija Rimljanka s lutnjom/mandolinom (Hrvatski povijesni muzej, Zagreb) nastala u njegovu rimskom razdoblju između 1845. i 1847. Slika Portret djevojčice (s lutkom i psom) iz 1857., posljednje znano Karasovo djelo, nastalo je u Đakovu u kojem je nedugo prije smrti boravio na poziv Josipa Jurja Strossmayera. Riječ je o relativno konvencionalno oblikovanom portretu s dominantnim izražajnim bojama pozadine, kreveta i draperije te zanimljivim isječkom krajolika vidljivim kroz otvoren prozor. Ova slika, kao posljednje poglavlje umjetnikova opusa, svjedoči o Karasovoj nadarenosti, posvećenosti detalju te pokušaju stvaranja samosvojna slikarskog jezika u formativnom razdoblju hrvatske nacionalne kulture.