HRVATSKA MARIJANSKA SVETIŠTA, svetište Gospe Voćinske

Crkva Pohoda Blažene Djevice Marije u Voćinu Svetište Gospe Voćinske crkva je od koje drhti srce svakome tko ga ima. Ona je ne samo „Slavonija u sedam požara", nego Hrvatska u sedamdeset i sedam požara. Neusporediva je gustoća i dramatičnost njezine povijesti. Stoga ona zahtijeva nešto više riječi. Prvi podatak o voćinskoj župi zabilježen je 1334., a crkva je sigurno starija. U tada važnom mjestu Voćinu, posjedu najmoćnijih hrvatskih velikaša, s templarskom utvrdom, s desetak do dvadesetak svećenika, dva samostana, znatnim brojem studenata po svijetu, crkvu je podigao Ivaniš Korvin ili, po drugoj tezi, knezovi Iločki. Ona je, sa svojim zvjezdastim svodom nad svetištem i lađom, jedinstven primjer utjecaja češke gotike u ovom dijelu srednje Europe. Velika je poput katedrale: duga je gotovo trideset i pet metara, a toranj joj je u jednoj fazi bio visok četrdeset metara. Najprije građanski rat između Zapolje i Ferdinanda Habsburškog, a zatim pad pod tursku vlast prouzročili su korjenite promjene u sastavu stanovništva. Crkva nije pretvorena u džamiju, ali je prepuštena propasti. Kršćanstvo su tu održali franjevci Bosne Srebrene. Nakon izgona Turaka i Karlovačkog mira 1699., zanimanjem zagrebačkih biskupa, počinje 1743. njezina obnova. 1748. nabavljen je u Osijeku kip Majke Božje koji će se smatrati čudotvornim. 1749. grom je teško oštetio crkvu, ali je kip ostao sačuvan. 1756. „crkvi više ništa ne nedostaje“. Ubrzo je međutim uništava teška vlaga. Uzdržavaju je i pomažu grofovi Jankovići, a u doba historicističke obnove i vlastelini Gutman, Židovi, koji su do Voćina bili proveli čak željeznicu. 1885. u crkvu je postavljen kip Gospe Lurdske, novo obličje Marijina kulta, koji se ubrzo počeo štovati kao čudotvoran. Stari, u međuvremenu postradali kip vjerojatno je sačuvan na slici iz 1770., koja je danas žarište voćinske pobožnosti. Sliku je u II. svjetskom ratu sačuvao župnik Martinac, ubijen od partizana 1943. Njemačka vojska, bez ustaškog protivljenja, 1944. do temelja je spalila Voćin kao moguću partizansku utvrdu, crkva je razrušena, opljačkana i spaljena kao što je nikada nisu srušili Turci. Razrušena je i pravoslavna crkva. Tek 1971. započela je obnova. S velikim zanosom crkva je posvećena 1984. Samih sedam godina nakon obnove, 13. prosinca 1991., eksplozivom i granatama raznijeli su je pobunjeni Srbi i jugoslavenska vojska. Nikada iz memorije ne može iščeznuti slika ruševine koja upire prst u nebo. Zbog iznimnog značenja voćinske crkve odlučeno je da se ona obnovi u izvornom obliku, po dokumentaciji arh. Sene Sekulić Gvozdanović, arh. Vladimira Bedenka i arh. Borisa Vučića Šnepergera koji je i vodio izvedbu. Kamen-temeljac blagoslovio je 1998. sv. Ivan Pavao II., a posvećena je 2011. Prvi požeški biskup Antun Škvorčević tom je obnovom zaslužio povlasticu da se u povijesti ove amblematske crkve pojavljuje među znamenitim biskupima. Nestanak povijesnog inventara biskup Škvorčević nadoknadio je unosom biranih novih umjetnina, autora Ljubica, Poljana, Mikulina, izvedenim nacrtima Dulčića i Ivančica, a nadasve sjajnim ansamblom Šime Vulasa u svetištu crkve. Slika Gospe Voćinske, „Maike od Utocsishcsa“, spašeno svjetlo iz tolikoga mraka, u vremenu olakog zaborava, pa i ponižavanja vlastitih (univerzalnih) vrijednosti, podsjeća da „nit bi ikad barbarim ve zvali/što vi mroste dok su oni spali“. Gospa Voćinska, Majka od Utočišta, s pravom bi mogla nositi još jedan naziv – Majka od Ustrajnosti.