HRVATSKA NA EUROPSKOM NOGOMETNOM PRVENSTVU

Tri siluete u nacionalnim bojama na našoj prigodnoj marki kao da simboliziraju i tri nastupa hrvatske nogometne reprezentacije na dosadašnjim europskim prvenstvima. Možemo im dati i jasnije obrise te ih prispodobiti likovima trojice igrača, primjerice Davora Šukera, Dade Prše i Luke Modrića, kao perjanicama tih naraštaja. Prvi je put Hrvatska sudjelovala na EURU 1996. godine u Engleskoj. Predstavljala je pravo osvježenje i obogaćenje „stare“ kontinentalne scene i u nogometnom, igračkom smislu, ali i u onom pojavnom, koloritnom. Momčad koju je vodio karizmatični izbornik Miroslav Ćiro Blažević plasirala se u četvrtfinale. Takozvani Vatreni su u skupini pobijedili Tursku (1 : 0) i Dansku (3 : 0), a izgubili od Portugala (0 : 3). Posebno je odjeknuo trijumf nad tada aktualnim europskim prvacima, Dancima. Pamti se i po antologijskom Šukerovu pogotku kada je velemajstorskim lobom na pleća položio gorostasnog vratara Petera Schmeichela. U četvrtfinalu naši su izgubili od konačnog pobjednika Njemačke (1 : 2), zahvaljujući podosta i neobjektivnosti švedskog sudca. U kolijevci nogometa Hrvati su stekli simpatije zbog svoga nogometnog umijeća, a zajedno s navijačima i zbog živopisnih kockastih crveno-bijelih dresova i drugih simbola. Posebno tražene bile su kape – da smo ih, umjesto samo stotinjak, donijeli i 5000 – sve bi „planule“! Generacija s kapetanom Zvonimirom Bobanom na čelu, poznata i pod nadimkom „Čileanska“, a od Svjetskog prvenstva 1998. i „Brončana“, nije se kvalificirala za EURO 2000. u Belgiji i Nizozemskoj. Na EURU 2004. u Portugalu selektor Otto Barić i njegove glavne uzdanice, Dado Pršo, braća Kovač, Igor Tudor..., zapeli su u skupini. Mršavi remi sa Švicarskom (0 : 0) i blistavi, obećavajući s Francuskom (2 : 2), međutim, ošamućujući poraz od Engleza (2 : 4) s Wayneom Rooneyjem u glavnoj ulozi. EURO 2008. u Austriji i Švicarskoj – ponekad se činilo da igramo u Zagrebu ili Splitu, a ne u Grazu ili Beču jer su u tolikom broju naši navijači preplavili gradove domaćine. Izbornik Slaven Bilić proveo je svoje poletne „boyse“ pobjedonosno, s maksimalnim učinkom, kroz prvu fazu. Rashladio je domaćine Austrijance (1 : 0), deprimirao trostruke europske prvake Nijemce (2 : 1) i obavio lako, s pričuvnim sastavom, formalnost s Poljacima (2 : 0). A onda je došla na red ta famozna, neponovljiva četvrtfinalna utakmica s Turskom. Sekunde su doslovce dijelile Stipu Pletikosu, Luku Modrića, Darija Srnu, Vedrana Čorluku, Ivicu Olića i ostale Vatrene od polufinala. Turci su Klasnićevo vodstvo iz 119. minute anulirali u posljednjim trenutcima nastavka i dotukli naše šokirane junake na jedanaesterce (1 : 3). S Turskom je ovaj naraštaj nesretno završio EURO prije četiri godine, s Turcima je slavodobitno okončao kvalifikacije za EURO 2012. u doigravanju 3 : 0 u Istanbulu i 0 : 0 u Zagrebu. Kvalifikacije su to u kojima je bilo oscilacija i velikih padova – 0 : 1 s Gruzijom u Tbilisiju i 0 : 2 s Grčkom u Ateni. Evo nas i na EURU 2012. u Poljskoj i Ukrajini, u završnici turnira koji nogometni stručnjaci s razlogom smatraju kvalitetnijim od Svjetskog prvenstva. Tu nema slabih i „zalutalih“. Protivnici u skupini su Irska, Italija i Španjolska. S nadobudnim Ircima, koje na uzdi drži prekaljeni talijanski strateg Giovanni Trapattoni, može biti i teže nego s Azzurrima i Furiom. Jer Vatreni, kako nam govori iskustvo, bolje igraju protiv skupih „maraka“, poput Gianluigija Buffona, Andrea Pirla i Antonija Cassana u redizajniranoj talijanskoj selekciji ili protiv Ikera Casillasa, Carlesa Puyola, Xavija i Inieste, španjolskih asova prezasićenih trofejima. Bilićeva družina, ojačana i gorkim iskustvima, na krilima kapetana Darija Srne i fantaziste Luke Modrića voli takve izazove. Španjolci brane naslov, glavni su favoriti, a Nijemci s pravom streme svom četvrtom trofeju s EURA. A Hrvatska? Može li do medalje ili čak do kraja?! Bilo bi to manje iznenađenje nego Danska kruna 1992. ili Grčka 2004. godine. No važno nam je opravdati ugled nogometne nacije, predstaviti se srčanom i pametnom, znalačkom igrom. To možemo i moramo. Miroslav Rede