HRVATSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA (NA UNESCO-ovoj REPREZENTATIVNOJ LISTI) DRVENE DJEČJE IGRAČKE

Drvene dječje igračke U jednoj lijepoj Andersenovoj bajci kraljica, koja je prije bila vila, počne se smanjivati od neljubavi: najprije joj postanu prevelike rukavice, onda haljine, i tako, malo-pomalo, dok se ne vrati u svoj bivši svijet. Mnoge se stvari počnu smanjivati od neljubavi. I dugovječni barokni ormari i stolci, kad su ljudi prestali voljeti njihove krivulje, nabuhline i oslikano cvijeće, na putu smanjivanja došli su do patuljastih dimenzija. Spasili su se kao igračke. Oni mali crveni, plavi, žuti, crni, bijeli komadi namještaja, iscrtani i istočkani, zapravo čuvaju baštinu davnih stoljeća. Iz povijesti (primijenjenih) umjetnosti prešli su u etnologiju, u prvom poglavlju povijesti iščezavanja. U drugom poglavlju usmjerili su se prema zbirci rijetkosti jer njihov materijal i tehniku izrade zamjenjuje globalna plastika i kineski predlošci. Zajedno s malim namještajem na tom su putu i konjići, njihova kola, leptiri koji u protokinetičkim zamislima mašu krilima, ali pokreću i naše noge i ruke, jednako kao i čovječuljci na vrtuljku ili ptičice koje mehanizmom čepa i špage kljucaju nacrtano zrnje na daščici; zatim glazbeni instrumenti, tamburice i frulice. Ali prije nego što će iščeznuti kao prave igračke, vraćajući se u sferu primijenjenih umjetnosti, da ne kažemo suvenira, ti su mali predmeti stvorili zanosnu estetiku pripitomljavanja svega postojećeg, prateći razvoj tehnike i općenito napredak čovječanstva: tako su u repertoar ovih drvenih igračaka postupno ušli vlakovi, a zatim i avioni. Dirljiva je njihova ranjivost i napor kojim žele povezati svjetove. Od igračaka koje su djecu poučavale o svagdašnjem životu nastale su igračke koje odrasle poučavaju o pravima i dobroti memorije. Drvene igračke nekada su se sigurno nalazile gdje je bilo i djece, ali ovakvima kakve ih danas poznajemo glavno je „stanište“ Hrvatsko zagorje, odnosno Prigorje. U nešto drukčijem obliku ima ih i u Dalmatinskoj zagori. Središte proizvodnje ipak je područje oko Marije Bistrice, posebno sela Laz i Vidovec. Vjerojatno je živahno proštenište, jamčeći prodaju, utjecalo na opstanak ovoga malog svijeta. S veseljem pišući tekst za marku kojom će Hrvatska pošta popratiti svjetsko priznanje ovim malim predmetima – njihov unos na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva – sjećam se osobne epizode što je sad već dio njihove povijesti. Bila je zima, 1982. godina, dolazio je Božić, Božić koji se tada dakako nije javno slavio ni obilježavao. Kako sam dugo vremena sakupljala te male drvene igračke, imala sam ih priličnu količinu. Jedan lijep izbor odnijela sam u knjižaru „Znanje“, u ondašnjoj Ulici socijalističke revolucije, preko puta tadašnjeg Doma JNA. Dobila sam naime na raspolaganje velike izloge knjižare za izložbu. Božićnu izložbu! Izlozi su bili bijeli, puni crnogoričnih grana. S njih su visjele drvene igračke u svoj svečanosti svojih živih boja, osobito crvene. Na velikom komadu šeleshamera, usred jednog izloga, bio je ispisan „katalog“, tekst o igračkama. U njemu su se spominjala prigorska sela i Andersen, koji i sada stoji na početku ovog napisa. Nekoliko su puta uniformirane osobe dolazile u knjižaru provjeriti što se to zbiva. A budući da se sve odigravalo pred Božić, nije moglo biti izvlačenja na Novu godinu. Izvlačenje je dakle bilo opće etnografske naravi: zima je najpogodnije vrijeme za tradicijske obrte jer nema poljskih radova – pa dakle i za izlaganje njihovih proizvoda... U međuvremenu je Božić iznova postao javni blagdan, drvene igračke dospjele su najprije na listu nematerijalnih dobara Republike Hrvatske, a sad i na UNESCO-ovu listu. Pa mi je još draže sjetiti se njihove prve izložbe. Od neljubavi mnoge se stvari smanjuju. Ali ako ljubav potrči za njima, izgubi se dimenzija i ostaje samo proporcija. U kojoj je onaj tko voli jednak onomu što voli, pa ništa nije ni premalo ni preveliko. Vjerojatno su upravo zbog slutnje o tome hrvatske drvene igračke postale svjetski spomenik. Željka Čorak