HRVATSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA (NA UNESCO-ovoj REPREZENTATIVNOJ LISTI) - FESTA SV. VLAHA

Festa sv. Vlaha Život sv. Vlahe i njegova svetkovina u Dubrovniku Sv. Vlaho, biskup i mučenik, nebeski je zaštitnik grada Dubrovnika i Dubrovačke biskupije. Rođen je oko 260. godine u armenskom gradu Sebastiji (današnji turski grad Sivas), u pokrajini Kapadociji. Osnovnu naobrazbu stekao je u rodnom gradu, a višu u kapadocijskoj Cezareji, kulturnom središtu tog doba. Ondje je već od drugog stoljeća bila živa kršćanska zajednica kojoj je na čelu bio nadbiskup. Po svoj prilici, Vlaho se u Cezareji temeljitije upoznao s kršćanstvom. Po naravi plemenit, odabrao je plemenito i bližnjima korisno liječničko zvanje. Vrativši se u rodnu Sebastiju, vjerno je obavljao dužnosti svog poziva i životom svjedočio svoju vjeru. Godine 303. umire sebastijski biskup Mehruđan, pa je zajednica kršćana u Sebastiji trebala novog biskupa – predstojnika u vjeri. Na opće iznenađenje, svećenici i vjernici jednoglasno izabiru za biskupa ne jednog od svećenika, nego liječnika Vlahu. Kako je to bilo doba Dioklecijanova progonstva kršćana, Vlaho se opirao tom izboru; u svojoj skromnosti, iznosio je razloge svoje nedoraslosti tako časnoj i odgovornoj službi. No kršćanska zajednica nije odustajala od svog prijedloga te Vlahi nije preostalo ništa drugo nego poći u Cezareju i od tamošnjeg nadbiskupa primiti biskupsko posvećenje. Konstantinov edikt iz 313. godine, prema kojem su kršćani postali ravnopravni građani Rimskog Carstva, još dugo nije zaživio na krajnjem istoku države. U Maloj Aziji, ovisno o carskom namjesniku, progonstvo se pojačavalo ili stišavalo, ali nije prestajalo. Plemeniti biskup Vlaho neumorno je obilazio svoje vjernike; siromahe je pomagao, bolesne liječio, gladne hranio i progonjene branio. Poganskim vlastima međutim smetala je revnost i dobrota sebastijskog biskupa te je carev namjesnik u Maloj Aziji, Agrikola, bjesnio na Božjeg čovjeka i svetog biskupa. Progonio ga je, uhitio i dao mučiti na najokrutnije načine. U mukama je omiljeni biskup, liječnik duše i tijela, 316. godine ovozemaljski život zamijenio drugim, vječnim na nebu. Svetog Vlahu s Dubrovnikom povezuje jedna legenda poznata pod imenom „Sveti Vlaho i župnik Stojko“. Naime, 971. godine Mlečani su s više od stotinu brodova krenuli na Levant. S izlikom da se opskrbe vodom i hranom, zaustavili su se pod Dubrovnikom. U noći, dok je sav puk grada mirno spavao, a župnik don Stojko u crkvi molio, ukazao mu se nepoznati lik sjedobradog starca i kazao: „Ja sam sveti Vlaho, biskup Sebastije i mučenik. Došao sam s neba poslan od Boga da obranim grad, da sa svojom nebeskom vojskom spriječim Mlečane koje ste primili u goste da iznenada u noći navale na gradske zidine i osvoje moj i vaš grad.“ Dalje je župnik pripovijedao kako ga je taj starac poslao poglavarima grada da se spreme i zaštite grad, a ubuduće da budu oprezni i ne nasjedaju lijepom govoru naoružanih susjeda. Prepoznavši u tom osobitu naklonost svetca prema svom gradu, Dubrovčani ga izabraše za svoga nebeskog zaštitnika. Godine 972. odrediše da dan Vlahine mučeničke smrti, 3. veljače, bude dan njegove proslave u Dubrovniku. Od te odluke i te godine Dubrovnik je 1040 puta proslavio njegov blagdan nazvan „Festa svetog Vlaha“. Festa je od tada duša grada, a sveti Vlaho zaštitnik puka – u prvom redu kao liječnik i čudotvorac – od bolesti grla i svakoga drugog zla, kako se kaže u molitvi grličanja (polaganje glave između dviju upaljenih voštanica prilikom blagoslova). Svetkovina traje nekoliko dana uz pobožnosti u crkvi te igre i zabave u gradu. Počinje svečanim otvaranjem svetkovine na Kandeloru (Svijećnicu), a završava na Gorici sv. Vlaha prve nedjelje nakon 3. veljače. Slavlje predvodi dubrovački biskup, a organizira ga rektor crkve Sv. Vlahe i katedralni župnik. U organiziranju svetkovine aktivno sudjeluje Bratovština Presvetog sakramenta pri katedrali, a sasvim poseban doprinos događanju daje Bratovština festanjula Sv. Vlaha, koja čini radni i estetski okvir svetkovine (festanjuli, kumovi procesije – pučani, pomorski kapetan te zanatlija). Proslavi se redovito priključuje gradsko poglavarstvo i gotovo sve župe Dubrovačke biskupije sa svojim crkvenim barjacima i barjaktarima u narodnim nošnjama. Kako u svečanoj procesiji Stradunom najviše dolazi do izražaja bogatstvo i ljepota relikvija, svetačkih barjaka te crkvenih odora i narodnih nošnji, svečanost je postala poznata diljem kršćanskog, pa i inog svijeta. Upravo zbog svojeg bogatstva i trajnosti (tradicija duža od 1000 godina), stavljena je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Dubrovnik i svi stanovnici grada i biskupije ponosni su na to, a povezanost puka sa svetim Vlahom najbolje se osjeti na otvaranju i zatvaranju svetkovine kad se iz tisuću grla zaori povik: Živio sveti Vlaho! Toma Lučić