HRVATSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA (NA UNESCO-ovoj REPREZENTATIVNOJ LISTI) - HVARSKO ČIPKARSTVO

Hvarsko čipkarstvo Renesansni Hvar mogao se po svojoj kulturi mjeriti s mnogim većim mediteranskim gradovima. Hvarke (Hvaranke) imale su mogućnost nabavljati skupocjene čipke, ali i naučiti ih izrađivati u tadašnjim tehnikama, posebice u 16. stoljeću kada se u Hvar doselilo mnogo stranih obitelji trgovaca, obrtnika, pomoraca i državnih službenika iz različitih krajeva Mletačke Republike. O razvijenom ukusu, a i vrhunskoj čipkarskoj vještini Hvaranki svjedoče sačuvane svećeničke košulje iz franjevačkog samostana, urešene u 17. stoljeću čipkom na iglu i batićima, te oltarnici stolne crkve u Hvaru s čipkama na batiće karakterističnim po tehnikama i motivima za razdoblje od 16. do 18. stoljeća. Kućne tkanine i odjeća urešena čipkama, ali i pribor za izradu čipaka, spominju se u notarskim spisima vezanim uz plemićke obitelji od dvadesetih godina 17. stoljeća, a u 18. stoljeću čipka se često spominje u dokumentima vezanim uz obitelji iz svih društvenih slojeva. Na čipkarstvo u Hvaru djelovao je i osnutak ženskoga benediktinskog samostana 1664. godine u kojem su se njegovale različite vještine, pa i tada cijenjeno čipkarstvo. Uz samostan se veže do danas njegovana i sačuvana vještina izrade čipke od niti agave, po kojoj je Hvar poznat u svijetu, pa je na nasipima podno zidina hvarske utvrde u prvoj polovini 19. stoljeća posađena jedna vrsta agave (Agave americana) od koje se mogu dobivati kvalitetne niti za ručni rad. Godine 1846. osnovana je niža ženska škola sestara benediktinki. To je bila prva škola za djevojčice iz nižih društvenih slojeva – za djecu ribara, težaka i obrtnika – u kojoj su, uz obvezne školske predmete, dobivale pouku i iz ručnih radova. Benediktinke su za potrebe ručnog rada naručivale iz raznih europskih zemalja časopise s uputama i predlošcima za različite radove, pa i čipke. Podatke o izradi čipaka od niti agave u Hvaru šezdesetih godina 19. stoljeća donosi poštanski službenik i pisac Theodor Schiff, a čipku od niti agave spominje 1912. godine u svojem djelu „Dalmacija i njena narodna umjetnost“ književnica i stručnjakinja za ručni rad Natalie Bruck Auffenberg. Hvaranke različitih društvenih slojeva radile su čipku i prodavale je putnicima i službenicima koji su je odnosili kao dar i uspomenu. Već od zadnje četvrtine 19. stoljeća čipka od niti agave bila je rado viđena i na različitim svjetskim izložbama, a 1900. godine nagrađena je počasnom diplomom i zlatnom medaljom. Zahtjevan postupak obrade listova agave u tanke svilenkaste niti za izradu čipaka prenose sestre benediktinke s naraštaja na naraštaj. Čipku rade u različitim tehnikama sunčane čipke, mreškanja, vezenjem iglicom na mrežastoj podlozi, a razvile su i zasebnu tehniku nazvanu antika. Čipke se rade bez nacrta, proizvod su mašte i duhovnosti sestara benediktinki. Nakon Drugoga svjetskog rata očuvanju čipkarske vještine hvarskih benediktinki pridonijelo je i zanimanje turista za kulturnu baštinu Hvara i njihov interes za kupnju čipaka od niti agave. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske ova je čipka postala cijenjen protokolarni dar. U rujnu 2009. godine vještina izrade hvarske čipke, uz lepoglavsko i paško čipkarstvo, upisana je na UNESCO-ovu Reprezentativnu listu nematerijalne baštine čovječanstva. Tihana Petrović Leš