HRVATSKA NEMATERIJALNA KULTURNA BAŠTINA (UNESCO), Umijeće sokolarenja

Sokolarstvo je u Hrvatskoj Ministarstvo kulture priznalo kao nematerijalnu kulturnu baštinu, a također je upisano i u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. U našoj zemlji sokolarstvo ima dokumentiranu tisućljetnu povijest. Na dvoru kralja Petra Krešimira IV. 1070. godine sokolar Apricije bio je toliko visoko rangiran da je imao sudačke ovlasti i pravo pečata. Usto, riječ „sokolar“ jedna je od najstarijih latinicom zapisanih hrvatskih riječi u tzv. Potvrdi Radovanove darovnice iz 1070. godine. Legenda spominje i sokolara na krunidbi kralja Tomislava 925., dakle prije točno 1100 godina. Ljepota grabljivica zaokuplja maštu ljudi od osvita čovječanstva. Neandertalci, naši prethodnici, imali su poseban odnos prema pticama grabljivicama. U špilji pokraj Krapine izradili su prije 130 tisuća godina ogrlicu od orlovih kandži. Danas se ta ogrlica, jedinstvena u svjetskim razmjerima, nalazi u Prirodoslovnom muzeju u Zagrebu. Sve civilizacije koje su živjele na prostoru Hrvatske ostavile su likovne prikaze grabljivica, a često i sokolarskih lovova. Grabljivice su simbolizirale moć kraljeva, božanstava, korištene su kao motivi za nakit, slike i skulpture. Obiteljski grbovi, pročelja kuća, imena gradova, kovani i papirnati novac često nose imena ili prikaze sokolova, orlova i jastrebova. Dio kulturne baštine je i narodna predaja koja još iz pretkršćanskih vremena spominje vrhovnoga staroslavenskog boga Peruna kako u obliku orla sjedi na drvetu života dok se pod njegovim korijenom skriva zmaj boga Velesa. Još je interesantnija i vrjednija starohrvatska pjesma koja opisuje boga Jarila u lovu s hrtom i sokolom. Na prostoru naše zemlje štovala su se različita božanstva i vlast se često mijenjala. Kelti, Iliri, Japodi, Liburni, Huni, Avari, Rimljani, Bizantinci, Talijani, Austrijanci i Mađari samo su neki koji su u Hrvatskoj ostavili vrijedna likovna djela. Zahvaljujući tomu, imamo pretpovijesne komade nakita ukrašene grabljivicama, rimskog orla na kovanicama i vojničkim regalijama, Zeusova orla iz rimskoga grada Asterije pokraj Benkovca, bizantske kapitele stupova u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, a u Dalmatinskoj zagori bogumilske stećke s nevjerojatnim skulpturama sokolarskog lova. U katoličkim crkvama orao često simbolizira sv. Ivana. Likovne prikaze sokolara i sokolarskih lovova čuvamo u zbirkama najuglednijih kulturnih ustanova poput arheoloških, povijesnih i gradskih muzeja, galerija, arhiva, biblioteka, kao i u gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Najstariji hrvatski sačuvani prikaz grabljivice nalazi se na strani oltara ranokršćanske crkve u Zadru i potječe iz 11. stoljeća. Konjanik u lovu s grabljivicom na ruci na stećku iz 11. stoljeća nenadmašan je u čistoći likovne poetike. U Splitu, u Hrvojevu misalu iz 1404., nalazi se poznata slika sokolara koji jaše na konju, ima lovačkog psa i na ruci sokola, a Marko Marulić je u istom gradu u svojoj Juditi 1521. dao gotovo identičan opis: „Lovci ptičari jahali su (…), sivi sokoli stajali su im na rukama, hrtovi i lovački psi trčali su za njima.“ Dubrovačka Republika kupovala je slobodu trgovanja na Mediteranu sokolovima koje su trenirali dubrovački sokolari o čemu u Dubrovačkom arhivu postoji detaljna evidencija. Iz perioda 19. stoljeća imamo crtež iz 1878. francuskog slikara Ferdinanda Quiquereza koji prikazuje mladića u Slavoniji koji na lijevoj ruci nosi jastreba opremljenog sokolarskim oputama. Početkom 20. stoljeća novine donose fotografiju i tekst o zagrebačkom sokolaru, gosp. Oskaru Furminu. Sokolarstvo se naziva „umjetnošću“ jer ga čini fino tkanje emocija između čovjeka i divlje životinje – povjerenje, poštovanje i predanost. Živimo u doba koje je idealno za sokolarstvo. Od ono je 1994. uvedeno u Zakon o lovu. Tradicija je sačuvana i u osnovi se nije puno promijenila od doba Fridrika II. ili Kublaj-kana. Oprema je ostala ista – rukavica, opute i kapica. Uzgajivači u Hrvatskoj uspješno uzgajaju sokolove, jastrebove i orlove koji su dostupni svima zainteresiranima. Ovlašteni mentori pripremaju kandidate za polaganje sokolarskih ispita, no tako nije bilo uvijek – sokolarstvo je bilo privilegij samo određenih društvenih staleža. Slijedom novonastalih povoljnih uvjeta sokolarstvo u Hrvatskoj brzo napreduje, privlači nove članove i pozitivnu pozornost javnosti. Vitold Košir, akad. kipar i sokolar