HRVATSKA VOJNA TRADICIJA 3

Odlikovani vojnici hrvatskog podrijetla Stoljećima su hrvatski vojnici kao neustrašivi ratnici uz vlastitu domovinu branili i boje stranih vladara koji su istodobno bili i hrvatski vladari. Njima uz bok stoje i brojni pojedinci hrvatskoga podrijetla, bez obzira na to jesu li rođeni u Hrvatskoj ili su im roditelji bili Hrvati, koji su služili pod zastavama zemalja u koje su se odselili ili u kojima su rođeni. Imena nekih od njih služe kao podsjećanje na čast i slavu vojski u kojima su služili. Za svoje su pothvate i zasluge odlikovani najvišim odličjima koja su im zemlje za koje su ratovali mogle dati. Među njima su svakako general Marko Slivarić Heldenburški, bojnik Vjekoslav Lujo Cukela, nadnarednik Petar Herceg Tonić i general Stanisław Maczek. Marko Slivarić Heldenburški (Marc Slivarich de Heldenbourg, 1762.–1838.) Marko Slivarić Heldenburški rođen je 1762. godine u mjestu Vrčin Dol u blizini Pleternice u Slavoniji. Otac Martin bio je graničarski časnik, kojemu je zbog zasluga na bojištima tadašnja kraljica Marija Terezija dodijelila plemićki naslov s predikatom Heldenburški (von Heldenburg), što je naslijedio i sin Marko. On se i sam odlučio za vojni poziv te je postao topnički časnik. Od godine 1782. djeluje u Hrvatskoj vojnoj krajini kao časnik i zapovjednik u hrvatskim graničarskim pukovnijama. S vremenom je promaknut u više činove, da bi 1809. godine bio promaknut u čin bojnika. Borbe koje je Habsburška Monarhija u prijašnjim godinama vodila protiv Napoleonove Francuske prelile su se u proljeće te godine i na hrvatske zemlje, pa je Slivarić u Lici sudjelovao u borbama protiv francuskih snaga pod zapovjedništvom maršala Marmonta. Iste te 1809. godine Monarhija je bila prisiljena odstupiti sve hrvatske zemlje južno od Save Francuskoj, koja ih je uključila u Ilirske pokrajine. Hrvatske graničarske pukovnije u tom dijelu Granice postaju dio francuskih snaga, a Slivarić od 1810. nastavlja služiti kao pukovnik i zapovjednik Ličke pukovnije. Iste godine dio je izaslanstva Ilirskih pokrajina u Parizu, a tom je prigodom odlikovan Časničkim križem Legije časti. Po povratku u Hrvatsku nastavlja služiti kao pukovnik Prve hrvatske provizorne pukovnije, koja ubrzo postaje dio IV. zbora Velike vojske (Grande Armée) i od ljeta 1812. ratuje u Rusiji u sklopu Napoleonova pohoda na tu zemlju. Pukovnija pod Slivarićevim zapovjedništvom s uspjehom ratuje u nizu velikih bitaka, pa i u poznatoj bitci kod rijeke Berezine 29. studenoga 1812. Slom francuskoga pohoda na Rusiju pukovniju je sveo na ostatke ostataka. Među preživjelima je i zapovjednik Slivarić, kojega je početkom 1813. godine Napoleon promaknuo u čin brigadnog generala. Nakon Napoleonove abdikacije 1814. godine Slivarić pada u habsburško zarobljeništvo, iz kojega traži povratak u habsburšku vojsku i u Hrvatsku. To mu je odbijeno, pa je po oslobađanju otišao u Francusku i nastavio služiti u francuskoj vojsci. To je činio i u razdoblju čuvenih Napoleonovih sto dana, kada se nakon francuskog poraza kod Waterlooa kao zapovjednik grada Antibesa na Azurnoj obali uspješno odupro habsburškim snagama. Taj mu je uspjeh istodobno onemogućio povratak u domovinu i službu u habsburškim snagama. Ostaje u Francuskoj, gdje je i preminuo 1838. godine. Vjekoslav Lujo Cukela (Louis Cukela, 1888.–1956.) Rođen u Splitu u svibnju 1888. godine, Cukela je djetinjstvo i rane godine mladosti proveo u rodnom gradu, u kojemu se i školovao. Po svršetku škole otišao je 1907. na odsluženje vojske, u kojoj je ostao do 1911. godine. Ubrzo potom otputio se poput mnogih tadašnjih Hrvata preko mora u novi svijet – u Sjedinjene Američke Države. Lujo je u novoj domovini kao svoj poziv i posao odabrao američku vojsku, u koju je stupio u rujnu 1914. U to su doba u Europi već bjesnile bitke Prvoga svjetskog rata, no Sjedinjene Države ostale su neutralne. Očekujući ulazak SAD-a u Prvi svjetski rat, Cukela je u lipnju 1916. napustio kopnenu vojsku. S mišlju da bi po američkom ulasku u rat na europska bojišta prvo mogli biti poslani marinci, on u siječnju 1917. pristupa Marinskom zboru (Marine Corps). Nedugo nakon toga, u travnju 1917., Sjedinjene Države su ušle u rat na strani Antante, a Cukela je kao pripadnik 5. pukovnije marinaca ubrzo iskusio rat na bojištima Francuske. Kao iskusan vojnik je 18. srpnja 1918. kod mjesta Villers-Cotterêts sam zašao neprijatelju iza leđa te uništio strojničko gnijezdo, čime je omogućio nesmetani daljnji prodor svojoj postrojbi zaustavljenoj zbog jake vatre iz teških strojnica. Zbog tog je podviga dobio čak dvije Medalje časti, onu vojnu i onu mornaričku. Na bojištima Prvoga svjetskog rata u Francuskoj ostao je do njegova kraja, a o podvizima koje je izveo svjedoči i činjenica da su mu Francuzi dodijelili i Legiju časti s naslovom viteza. Cukela je rat proveo kao dočasnik, da bi po njegovu svršetku ostao u marincima s kojima je tijekom 1920-ih godina sudjelovao u više vojnih pohoda i služio u raznim krajevima svijeta – od Haitija do Kine. Godine 1919. promaknut je u časnički čin, onaj prvog poručnika, da bi od 1921. do umirovljenja u lipnju 1940. bio u činu bojnika. Ubrzo po umirovljenju vraćen je u djelatnu službu u srpnju 1940. Unatoč tome, tijekom rata u koji je SAD ušao u prosincu 1941. nije služio na bojištima nego je zadržan u zemlji i konačno umirovljen u svibnju 1946. Umro je 1956., a sa svim vojnim počastima pokopan je na Nacionalnom groblju Arlington. Petar Herceg Tonić (Peter Tomich, 1893.–1941.) Rođen je kao Petar Herceg Tonić u Prologu kod Ljubuškog 1893. godine. Godine 1913. iselio se poput mnogih Hrvata u Sjedinjene Američke Države, da bi 1917. ušao u američku vojsku u kojoj je služio tijekom Prvoga svjetskog rata. Po svršetku rata je napustio kopnenu vojsku i 1919. godine prešao u američku ratnu mornaricu. Početak prosinca 1941. zatekao ga je u bazi Pearl Harbor na Havajima kao nadnarednika na USS Utah. Njegovo junaštvo i tragedija počeli su 7. prosinca 1941., kada su stotine japanskih zrakoplova napali brodove i infrastrukturu američke Pacifičke flote u bazi Pearl Harbor. Iznenađeni i nespremni za japanski napad, američki su brodovi jedan za drugim tonuli u moru plamena. Među pogođenim brodovima bio je i Tomichev USS Utah, koji se ubrzo nakon pogodaka koji su ga protresli počeo naginjati i tonuti. Članovi posade, među njima i Peter Tomich, krenuli su put palube kako bi se spasili. Pritom je uvidio da je oštećena brodska kotlovnica, koja je prijetila eksplodirati i tako ubiti i one koji su još bili na brodu. Tomich se vratio u kotlovnicu te nastavio nadzirati kotlove koji su prijetili eksplodirati. Kotlove je uspio sačuvati, a kada je i sam pokušao izaći s broda utopio se u moru koje je brzo nadiralo. Zbog svojega junaštva na brodu USS Utah posmrtno je 1942. godine odlikovan mornaričkom Medaljom časti. Naposljetku je nakon duge potrage za njegovom rodbinom Tomicheva Medalja časti predana 2006. godine na USS Enterprise usidrenom pred Splitom njegovu potomku i pukovniku Hrvatske vojske Srećku Hercegu Toniću. Stanisław Maczek (1892.–1994.) Stanisław Maczek rođen je u ožujku 1892. u okolici grada Lwówa (Lemberg), današnjeg Lviva u zapadnoj Ukrajini. Bio je hrvatskog (ili hrvatsko-slovenskog) podrijetla, a obiteljski je bio povezan s kasnijim predsjednikom Hrvatske seljačke stranke Vladimirom Mačekom. Po izbijanju Prvoga svjetskog rata je kao poljski domoljub želio pristupiti Poljskoj legiji Józefa Piłsudskog. Ipak je unovačen u Carsku i kraljevsku vojsku, da bi nakon kraće časničke izobrazbe bio upućen na talijansko bojište. Po svršetku rata Maczek se vratio u obnovljenu Poljsku. Prvobitno je ratovao protiv zapadnoukrajinskih snaga, a nakon toga sudionik je poljsko-boljševičkog rata, u kojem se Poljska borila za očuvanje netom obnovljene državnosti. Po svršetku rata ostao je u djelatnoj vojnoj službi, da bi početkom 1931. bio promaknut u čin pukovnika. U listopadu 1938. postao je zapovjednik 10. motorizirane konjaničke brigade, koja je nakon njemačke agresije na Poljsku u rujnu 1939. bila jedina potpuno motorizirana i oklopljena brigada poljske vojske. To mu je unatoč inferiornosti u tehnici i naoružanju omogućilo da znatno uspori njemačko napredovanje na južnom dijelu bojišta. Tijekom rujanskog rata 1939. njegova brigada trpjela je teške gubitke, ali nije doživjela poraz. Naposljetku se s cijelom brigadom izvukao u pravcu Mađarske, gdje je bio interniran, ali ne i izručen njemačkim i sovjetskim agresorima. Nakon toga uspio je doći do Francuske, gdje je s poljskim vojnicima nastavio borbu protiv Nijemaca. Tijekom njemačkog prodora u Francusku u proljeće 1940. njegove su snage s uspjehom zadržavale njemačke prodore. Uslijed sloma Francuske uspio je sa znatnim dijelom ljudi izbjeći iz te zemlje i naposljetku se probiti do Velike Britanije. U toj je zemlji u veljači 1942. ustrojio 1. poljsku oklopnu diviziju, koja je početkom kolovoza 1944. uključena u borbe u Normandiji. Divizija je do kraja rata iskusila niz uspješnih bitaka na potezu od sjeverne Francuske, Belgije, Nizozemske do Njemačke. Neprijatelj je njegove snage zbog uspjeha s kojim ih je uništavao nazivao crnim vragovima. Do kraja rata Maczek je promaknut u čin general-bojnika. Kraj rata i poraz nacističke Njemačke nije mu ipak donio slavodobitni povratak u domovinu, koja je ponovno uspostavljena kao „narodna“ republika pod sovjetskom dominacijom. Kao protivnik komunističke diktature nije se želio i mogao vratiti u domovinu, pa je ostao živjeti u Velikoj Britaniji kao emigrant. Naposljetku je slom komunističkog sustava u Poljskoj potkraj 1980-ih Maczeku donio i priznanje iz domovine, da bi 1994. godine bio odlikovan najvišim poljskim odličjem, Redom bijelog orla. U prosincu iste godine preminuo je u dobi od 102 godine. dr.sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik Hrvatski institut za povijest