HRVATSKA VOJNA TRADICIJA

Feldmaršal Svetozar Boroević (1856. – 1920.) Rođen je u mjestu Umetiću kod Hrvatske Kostajnice, a za vojnu službu opredijelio se još u dječačkoj dobi. Zbog toga što je rođen u pravoslavnoj vjeri, poslije je bilo onih koji su ga smatrali Srbinom, no on se osobno izjašnjavao Hrvatom te je nedvojbeno bio hrvatski časnik i vojskovođa. U oružane snage tadašnje Austro-Ugarske Monarhije stupio je 1872., a kao dobro školovani časnik u sljedećim je desetljećima napredovao i 1904. bio je promaknut u prvi generalski čin – čin general-bojnika. Izbijanje Prvoga svjetskog rata zateklo ga je na položaju zapovjednika VI. vojnog zbora u Košicama i u činu podmaršala. Svoj ratni put počeo je sa spomenutim VI. vojnim zborom u Galiciji da bi se iskazao već ujesen 1914. Početkom rujna te godine preuzeo je zapovjedništvo 3. vojske te je uspio ne samo zaustaviti ruski prodor nego je Ruse i odbio te je ustalio crtu bojišta. Napadom Italije na Austro-Ugarsku potkraj svibnja 1915. prebačen je na novootvoreno bojište kao zapovjednik V. vojske. Unatoč razmišljanjima u vrhovima austrougarskih oružanih snaga o nemogućnosti obrane dijela tog područja te planova o povlačenju sa znatnog dijela ozemlja današnje Slovenije, Boroević je smatrao da se obrana može osigurati i odlučio prihvatiti borbu. Pritom se osobito oslanjao na slovenske, ali i na hrvatske vojnike, koji su bili odlučni boriti se protiv talijanskih pretenzija na njihove zemlje. To mu je donijelo veliku popularnost među Slovencima i Hrvatima. Na uspostavljenoj bojišnici na Soči Boroević je sa znatno slabijim snagama u žestokim i osobito krvavim bitkama uspio odbiti ukupno jedanaest talijanskih navala. Zbog svojih podviga dobio je nadimak Lav sa Soče. Dana 1. veljače 1918. je zbog svojih zasluga promaknut u najviši čin – čin feldmaršala. Raspad Austro-Ugarske potkraj listopada i početkom studenog 1918. zatekao je Boroevića i dalje kao zapovjednika na bojištu prema Italiji. U takvim prilikama jedino što mu je preostalo bilo je pokušati osigurati uredno povlačenje svojih snaga prema nekadašnjim austrougarskim granicama da bi se potom i sam povukao u Korušku. Nakon nestanka Monarhije podnio je zahtjev za državljanstvom novostvorenoga Kraljevstva SHS, no kao nepoželjnom visokom časniku nekadašnje Monarhije zahtjev je odbijen, a zabranjen mu je i povratak u domovinu. Nedugo nakon toga umro je od posljedica moždanog udara 23. svibnja 1920. godine. Njegovo posljednje počivalište su arkade na središnjemu bečkom groblju.