HRVATSKI VILINSKI SVIJET - PATULJAK LAKAT MUŽA-PEDALJ BRADE

Tijekom posljednjih desetak godina, i u svijetu i u Hrvatskoj, izuzetno je oživjelo zanimanje za bajoslovlje, pa stoga ne treba čuditi činjenica da je Hrvatska pošta pokrenula seriju maraka pod nazivom Hrvatski vilinski svijet, koja svjedoči da je on ne samo dio europskoga tradicijskog pripovijedanja, nego i to da su ga u vlastitim umjetničkim djelima nadograđivali suvremeni pripovjedači i pjesnici. Raskošni slavenski mitološki svijet dakako da određuje i hrvatsko bajoslovlje (etre imaginaires), iako se ono u znanosti rađa pod neizbježnim šeširom romantičara braće Grimm, poglavito na tragu kapitalnoga djela Jakoba Grimma “Njemačka mitologija” iz 1835. godine. Divno je u te braće bilo međutim to da se nisu dali "zavesti" samo monumentalnim mitološkim bićima iz germanske usmenoknjiževne tradicije (kakvo je biće npr. Wotan, posebice božanski moćan u Wagnerovoj tetralogiji “Prsten Nibelunga”), nego da su svijetu otkrili i sva ona na ljestvici važnosti manje uočljiva, ali također čarolijska lica iz svijeta njemačke narodne svijesti. Stručnu literaturu o hrvatskom bajoslovlju utemeljio je Ivan Kukuljević-Sakcinski godine 1846. kada je u «Danici hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj» tiskao studiju “Bajoslovlje i crkva”; “Vile”. Doista, najviše je pozornosti posvećeno vilama, pa će biti zanimljivo napomenuti kako su se oko njihove pojavnosti i karaktera stubokom razišli u svojim tumačenjima Vuk S. Karadžić i Ivan Kukuljević-Sakcinski: za prvoga one su k nama došle iz grčke mitologije (nimfe, nereide), za drugoga pak one su rođene u «živih ustah puka», dakako južnoslavenskoga. Način na koji je Ivan Kukuljević-Sakcinski opisao i sistematizirao vile («vile zračne uvijek dobre, vodene uvijek zle, a zemne sada dobre-sada zle») jest «podudaran i s gotovo svom kasnijom prikupljenom građom» (Ljiljana Marks). Suvremena naša folkloristkinja Maja Bošković-Stulli zamjećuje, recimo u cavtatskom kraju koji je iznimno važan za hrvatsko bajoslovlje, «dobro nam znane balkanske i južnoslavenske mitske vile», odnosno «vile iz talijanskih priča», što govori o prožimanju europske usmene predaje. Ukupno uzevši, postoje tri vrste bića što su temeljem našega narodnog vjerovanja: vile (ali i vilovnaci u Samoboru, vilenjaci u Poljicima, Karlovcu i Samoboru, vilovnjaci u Ivanić-Gradu, koji međutim nisu muška varijanta vila, nego su posrijedi muškarci u naročitim svezama s vilama), vještice (ali i štriguni i viščuni na Braču, copernjaci u Loboru, koji su odreda muškoga roda) i vampiri (ali i pasoglavci u Lici i u Slavoniji, kao i mőra). No suvremena filmska umjetnost uspjela je, i u svijetu i u nas, nametnuti vilu Zvončicu iz “Petra Pana” i patuljke iz “Snjeguljice” za zaštitne znakove cjelokupnoga vilinskog svijeta. Ipak, ono što nas oduševljava kad je posrijedi mitski svijet narodne svijesti u Hrvata jest činjenica da hrvatsko bajoslovlje nastavlja i dan-danas živjeti kako u usmenoj predaji, pa makar «umnogome tek torzo negdašnjih bogato fabuliranih priča» (Ljiljana Marks), tako i u umjetničkoj književnosti (Ivana Brlić-Mažuranić, Vladimir Nazor, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić...), posebice u književnosti tzv. folklorne orijentacije. Nove dvije marke iz serije Hrvatski vilinski svijet tiču se bajoslovlja Vladimira Nazora: patuljak po imenu “Pedalj muža–Lakat brade”, koji ima «kljunast nos, velike oči, te je kratkonog i duge brade, a u ruci mu vilasto kopljice», preuzet je iz djela “Pionir Grujo”, a vila Halugica, «kćerka vile pomorkinje i zemnika ribara, duge modre kose koja joj pada kao talas niza leđa, a usne joj se crvene kao kora i velike zelene oči sjaje blago kao dvije zvijezde utopljene u dubini te joj oko vrata stoji zamotani čarobni vezeni rubac», preuzeta je iz djela Halugica.