HRVATSKI VILINSKI SVIJET - SVAROŽIĆ

Kaže se da sve što čovjek može zamisliti može i postojati. Moć zamišljanja, to jest moć izmišljanja vjerojatno ulazi u definiciju ljudskoga bića. Ona je naime jamstvo slobode: ma koliko nas stvarnost uvjetovala svojim granicama, ma koliko geometrija određivala naše ćelije, uvijek postoji način da se pobjegne kroz rešetke. Treba ga samo zamisliti. Veće od onoga što čovjek može izmisliti samo je ono što je uvjetovalo njegovu misao. To nešto sadrži svjetlost i pravdu, ljubav i svaku nadoknadu. I zamišljalo se na različite načine. Jedan od čudesnih paralelnih svjetova, svjetova nade i obećanja, u našemu je jeziku i memoriji uspostavila Ivana Brlić Mažuranić (1874. – 1938.). Dospjevši do najviših rubova etičkih uvida, rekli bismo do granica ljudskog, ona je stvorila niz bića i radnji putem kojih je nas, pleme nepismenih do granica vremena, osposobila za čitanje svojevrsne Biblije. Njezine Priče iz davnine i Bajke i basne zapravo su prijevod Biblije na jezik nevinijih slika. Taj «neviniji jezik» zahtijeva složen prevodilački postupak ako se želi vratiti u klišeizirane i korumpirane receptivne kanale odrasloga (takozvanog stvarnoga) svijeta. Ipak, na sam zvuk imenâ kao što su Svarožić ili Stribor, a njima bi se po zvučnosti moglo pridružiti i treće S, Sitivrat, rastvara se u nama niz prizora, onih u kojima su pohranjene ljekovite zalihe slobode, ljestve evazije, klinovi i užad za brdo iznad oblaka, zvijezde repatice za šumu spoznaje. Kontaminirajući različite tradicije (svetih ili uvijek svetih) mitova, Ivana Brlić Mažuranić sama je namrla hrvatskoj predaji cijeli jedan mitski svijet, dovoljan za stoljeća strpljiva nakupljanja i razrade. Da ničega osim nje u našoj povijesti mašte nije bilo, imali bismo dovoljno. Od likova kojima je nastanila izmišljeni (dakle mogući) bolji svijet vrijednosti i vrlina svakako se ističu antagonisti Svarožić i Bjesomar. Jedan je vladar kriterija, drugi smetnja u njegovoj komunikaciji s ljudskim bićima. Jedan objavljuje istinu i potiče na pamćenje, drugi svim silama radi na zaboravu. Jedan otkriva sav smisao života kao ljubavi, drugi šarenim mamcima svijeta nastoji zamračiti taj jednostavan put. Jedan se pojavljuje kao mlado sunce, sav od zlatne svjetlosti, drugi nema ni opisa, spominje se tek kao nadolazeća magla. Umjesto njega atribute nose njegovi slikoviti pomoćnici. «Zlatno momče» Svarožić (rijetka pojava mlade mudrosti) oličenje je Božje. Bjesomar, koji bi mu trebao biti protuteža kao nositelj principa zla, oslikan je bez trunke ozbiljnosti: štoviše, sa stanovitom dozom humorne sućuti, što pogotovo vrijedi za njegovu sitnu bijesnu svitu. Koliko god djelovanje zla ima teških posljedica u zemaljskim okvirima, ono je izvan tih okvira nemoćno. Sva je ozbiljnost sakupljena na teškom usponu ljubavi, gdje uvijek najbolji plaćaju najvišu cijenu. Na nevjerojatno jednostavan način Ivana Brlić Mažuranić tumači ljudsku slobodnu volju, smisao patnje, moć iskupljenja. Svarožićem je oslikala neka od neizbrojivih i teško iskazivih lica Božjih; Bjesomarom je učinila da se u tu svjetlost može pogledati a da se ne oslijepi; a hrvatsku riznicu duhovnosti pretočila je u blago svijeta. Željka Čorak