HRVATSKO PODMORJE III.

Vrijednost: 8,60 kn x 4
Autor: Alenka Lalić, dizajnerica iz Zagreba
Autor fotografija: Dalibor Andres, fotograf iz Siska
Veličina marke: 48,28 x 29,82 mm
Papir: bijeli, samoljepljivi, bezdrvni, gramatura s podlogom 181 g
Zupčanje: ukrasno
Tisak: višebojni ofsetni
Tiskara: AKD d.o.o., Zagreb
Naklada: 3 000 000 (750.000 maraka po motivu)
Datum izdanja: 15. 5. 2019.
 
Motivi: crv cjevaš (lat. Bispira volutacornis)
 pjegavi ježinac (lat. Sphaerechinus granularis)
 pjegavi stražnjoškržnjak (lat. Peltodoris atromaculata)
 murina (lat. Muraena helena)
 
Marke su izdane u samoljepljivom zajedničkom arčiću od četiri redovite marke s oznakom „Prioritetno/Zrakoplovom“ ukomponiranom u marku, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC).
 
 
 
Crv cjevaš (Bispira volutacornis)
 
Bispira volutacornis slabo je istražena vrsta iz skupine mnogočetinaša cjevaša. Crvolika, kolutićava životinja naraste do dužine od oko 10 cm, a cijeli svoj život provede unutar tuljka koji gradi od sluzi i čestica sedimenta. Iz tuljka jedino vire do desetak centimetara dugačke škrge u obliku dvije spiralne perjanice. Škrge mogu biti bijele, narančaste, smeđe ili ljubičaste boje. One upijaju kisik iz morske vode, ali služe i za sakupljanje organskih čestica i mikroskopskih organizama, poput dijatomeja, kojima se životinja hrani. Ovaj mnogočetinaš obitava u cijelom Sredozemnom moru i istočnom dijelu sjevernog Atlantika.
U Jadranu je crv cjevaš uobičajena vrsta u zaklonjenim područjima plitkog šljunkovitog dna ili u naseljima posidonije, do dubine od oko 10 metara. Nalazimo ga pojedinačno ili u skupinama od nekoliko jedinka.
Kopepodni račić (Gastrodelphys clausii), koji je opisan po jedinkama sakupljenim u Jadranskom moru, evolucijski je prilagođen životu samo na škrgama ovog mnogočetinaša. Dug je oko 1,5 mm. U svoju prehranu uključuje i škrge mnogočetinaša, ali nije zabilježeno da znatnije utječe na zdravlje svog domaćina. Račići se većinom hrane onim što je mnogočetinaš sakupio filtrirajući more. Nema im mnogo smisla naštetiti mnogočetinašu jer u slučaju opasnosti, on trenutačno uvlači perjanicu škrga u tuljak, te su time sigurni i sitni kopepodni račići.
 
 
Pjegavi ježinac (Sphaerechinus granularis)
 
Pjegavi ježinac, Sphaerechinus granularis, naseljava cijelo Sredozemno more i istočni dio Atlantika od Britanskih otoka do Gvinejskog zaljeva. Živi od površine do dubina od oko 100 m, najčešće na pjeskovito-šljunkovitim dnima, gdje se hrani koralinskim algama i detritusom. Bodlje su mu kratke i tupe, ljubičaste ili smeđe boje s bijelim vrhom, ili potpuno bijele. Čahura je svjetloljubičasta, promjera do 13 cm.
Mnoge vrste ježinaca, pa tako i pjegavi ježinac, na sebi često nose kamenčiće, ljušture ili komadiće algi i cvjetnica. U narodu se smatra da se kod ježinaca „kite“ ženke. Međutim, razne materijale na sebe, jednako kao i ženke, stavljaju i mužjaci. Nije poznat pravi razlog takva ponašanja, a pretpostavlja se da se time ježinci štite od prejakog svjetla, u plitkom od UV zračenja, a možda i od predatora. Često ih na morskom dnu vidimo u grupama, a zabilježeno je i do 200 jedinki na četvorni metar. Ako je razlog razmnožavanje, okupljanje u grupe traje samo dan ili dva, ali ako se nalaze na području s dobrom hranom, tada se okupljaju i po nekoliko tjedana.
Mladi se ježinci često tijekom dana skrivaju zakopavanjem u sitno žalo. Ondje su sigurni od napada kvrgave zvjezdače (Marthasterias glacialis), za njih jedinog opasnog predatora u Sredozemnom moru. U nekim područjima Italije, Francuske i Španjolske, gdje gonade pjegavog ježinca smatraju posebnom delicijom, čovjek je ipak njihova najveća prijetnja. Prežive li sakupljanje i napade zvjezdača, mogu doživjeti desetak godina.
 
 
Pjegavi stražnjoškržnjak (Peltodoris atromaculata)
 
Peltodoris atromaculata je puž golać, spljoštena ovalnog oblika, dužine do oko 10 cm. Koža mu je fino kvržičasta, tvrda i hrapava. Bijele je boje s vrlo prepoznatljivim tamno smeđim mrljama po kojima ga često nazivaju puž dalmatiner. Na prednjoj strani tijela ima dva spiralna ticala koja mu služe kao kemijska osjetila. Ticala imaju po 25 lamela kojima se povećava površina za primanje kemijskih signala što ih donosi morska voda. Ticala, kao i škrge na stražnjoj strani tijela brzo uvlači u slučaju opasnosti.
Većinu svog života provodi na spužvi Petrosia ficiformis, kojom se jedino hrani. Na pojedinoj spužvi može biti i desetak puževa. U svom tijelu pohranjuju toksične spojeve koje spužva proizvodi, što ih čini nejestivima, a predator po specifičnoj obojenosti dobro pamti da je riječ o hrani koju treba izbjegavati. Smatra se da i sama obojenost, neobična za vrste Sredozemnog mora, odbija predatore.
Ova se vrsta dugo smatrala sredozemnim endemom, no otkrivena je i u bližim područjima Atlantika, poput Kanarskih otoka. U Jadranu je česta, obično u zasjenjenim područjima, od površine pa do dubine od oko 40 m.
 
 
Murina (Muraena helena)
 
Muraena helena, murina, zmijolika je predatorna riba. Rasprostranjena je u Sredozemnom moru i istočnom dijelu Atlantskog oceana. Naraste do dužine od 1,5 m i dosegne težinu od 15 kg tijekom životnog vijeka od najviše 15 godina. Ima debelu i sluzavu kožu bez ljusaka, pa se lako provlači između oštroga kamenja prema naprijed, ali i prema natrag. Kao i sve murine, nema prsne peraje po čemu se lako razlikuju u odnosu na druge zmijolike ribe. Murina stalno otvara i zatvara usta, što djeluje kao prijetnja, no zapravo tako samo uvlači morsku vodu do škrga. Škržni je otvor smješten daleko iza glave i kroz njega se izbacuje morska voda uzeta kroz usta.
Murina je noćni lovac na ribe, rakove i glavonošce. Loše vidi, pa se za lov oslanja na organ njuha. Teritorijalna je, ali svoju rupu rado dijeli s kozicama vrste Lysmata seticaudata, koje neprestano pretražuju njenu kožu i usta u potrazi za parazitima, te je tako održavaju zdravom.
Zanimljivo je da u Jadranu nikad nije otkrivena ženka s dobro razvijenim gonadama. Smatra se da u vrijeme razmnožavanja mužjaci i ženke odlaze u najdublja područja Jadrana, dublje od 600 m, gdje se mrijeste. Ličinke u planktonu, poznate kao leptocefali, mogu biti nošene morskim strujama i godinu dana prije nego što se spuste na morsko dno, nađu svoju rupu i udome svoje kozice.
 
 
Ante Žuljević, znanstveni suradnik
Institut za oceanografiju