KANONIZACIJA - IVAN XXIII

Ivan XXIII.

Kratki pontifikat Ivana XXIII., od 1958. do 1963., predstavljao je prekretnicu u povijesti Crkve. Karizmatičnom bezbrižnošću Ivan XXIII., zvan i Dobri Papa, prekinuo je sa starim tradicijama i darovao Katoličkoj crkvi novu sliku ne samo papinstva već i Crkve. Otvorio je širom prozore i vrata Crkve svima koji su ju željeli iznutra bolje upoznati, posebice za odvojene kršćane na Istoku i Zapadu. Pojavilo se razdoblje ekumenizma i aggiornamenta (osuvremenjenja) Crkve.
Nakon smrti pape Pija XII. bio je u četvrtom danu konklava, 28. listopada 1958., izabran za papu. Tada je imao 77 godina te je bio potpuna suprotnost strogom i aristokratski nastrojenom Piju XII.
Svi su osjetili njegovu ljudsku dobrotu i jednostavnost, kao i nekonvencionalnost u susretima. Izlazio je iz Vatikana, miješao se s rimskim svijetom, posjećivao sirotišta i bolnice, razgovarao sa zatvorenicima, a sa župnicima rimskih predgrađa služio liturgiju. Sazvao je rimsku dijecezansku sinodu (1960.), a onda Opći crkveni sabor u Vatikanu čiju je prvu fazu (11. X. – 8. XII. 1962.) sretno završio, a drugu najavio (29. XI. – 8. XII. 1963.).
Na prvo zasjedanje Drugoga vatikanskog sabora 1962. mogli su otići i svi hrvatski biskupi. Bio je to najveći skup katoličkih biskupa u dotadašnjoj povijesti Katoličke crkve. Za vrijeme održavanja Sabora radile su saborske komisije u kojima su sudjelovali i hrvatski biskupi. Dragutin Nežić, porečko-pulski biskup, bio je savjetnik Komisije za apostolat laika, a Alfred Pichler, banjolučki biskup, bio je član Liturgijske komisije.
Papa Ivan XXIII. imenovao je i hrvatske biskupe članovima pripremnih koncilskih komisija, što je značilo svojevrsno priznanje Crkvi u Hrvata. Zagrebački nadbiskup Franjo Šeper bio je imenovan članom Komisije za disciplinu sakramenata, a splitsko-makarski nadbiskup Frane Franić članom Teološke komisije.
Hrvatski biskupi imali su vrlo zapaženu ulogu u saborskim raspravama. Tako je Franjo Šeper govorio o vjerskoj slobodi i dijalogu s nevjernicima, a Frane Franić o tisućgodišnjoj uporabi staroslavenskog jezika u rimskoj liturgiji, kao i o potrebi osnivanja tajništva za dijalog s nevjernicima. Na intervenciju mostarskog biskupa Petra Čule uneseno je ime sv. Josipu u Rimski kanon mise, što je posebno obradovalo papu Ivana XXIII.
U svojoj trinaestostoljetnoj kršćanskoj povijesti Hrvati u hijerarhiji Katoličke crkve nisu imali čovjeka koji bi bio tako blizak suradnik čak četvorice papa: Ivana XXIII. (1958. – 1963.), Pavla VI. (1963. – 1978.), Ivana Pavla I. (1978.) i Ivana Pavla II. (1978. – 2005.) kao što je to bio zagrebački nadbiskup dr. Franjo Šeper, koji se vinuo među najistaknutije i najutjecajnije dostojanstvenike Katoličke crkve u pokoncilskom razdoblju Drugoga vatikanskog sabora. Papa Pio XII. imenovao ga je 22. srpnja 1954., na prijedlog zatočenog nadbiskupa A. Stepinca, naslovnim nadbiskupom i koadjutorom zagrebačkim sedi datus, sa svim pravima rezidencijalnog biskupa. Papa Ivan XXIII. imenovao ga je 5. ožujka 1960. zagrebačkim nadbiskupom metropolitom, a 28. svibnja 1961., odlukom Državnog tajništva Svete Stolice, bio je imenovan predsjednikom tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao zagrebački nadbiskup, Franjo Šeper punih je šest godina, sve do imenovanja pročelnikom Kongregacije za nauk vjere 8. siječnja 1968., razvio živu i uspješnu vjersku, kulturnu i posebice liturgijsku djelatnost. Svoj uspon na ljestvici crkvenih dostojanstvenika zahvaljuje papi Ivanu XXIII. s kojim je iskreno prijateljevao.


Juraj Kolarić