MEĐIMURSKA POPEVKA

Međimurska popevka izvorno se izvodila a cappella (bez instrumentalne pratnje). Najstariji njezini zapisi datiraju u 16. st. Ispjevana na međimurskom dijalektu kajkavskog idioma, sastoji se uglavnom od lirskih stihova pjesme pesem i melodije viže. Pjesmu upjevava najistaknutija pjevačica počimalja (popevačica) ili najbolji pjevač pređar (vižar), a drugi pjevači u skupini prihvate, zajedno dalje pjevajući jednoglasno i prirodnom postavom glasa, uz često ornamentiranje glavnih tonova, kližući pjev s tona na ton i tiše izgovaranje zadnjeg sloga glazbene cjeline. Napjevi zvuče arhaično i neobično jer su većinom nastali u starocrkvenim autentičnim (dorskim, eolskim i frigijskim) i plagalnim ljestvicama, odnosno u arhaičnom pentatonskom nizu i s pentatonskim elementima, a katkad i u miksolidijskoj ljestvici sličnoj durskoj. Uži melodijski opseg, slijed susjednih tonova, ukrasi zafrkači i jedinstven ritam obilježavaju starije napjeve u kolu. Te bajkovite pjesme, pjesme-novele, tragične balade i optimističnije romance nisu ispjevane u pravim pjevnim strofama, nego se stih povezuje sa sljedećim stihom ili se ponavljaju stihovani dijelovi, uz dometanje usklika, zaziva, pripjeva i onomatopeje. Razvijene napjeve obilježava asimetričnost, polimetričnost, punktirani ritam, naglašena izvedbena osjećajnost i instrumentalna pratnja. U pojedinim pjesmama prepoznatljivi su panonski i dinarski hrvatski te drugi slavenski melodijski utjecaji, kao i utjecaji susjednih zemalja Mađarske i Slovenije. Običajno-obredne, domoljubne, ljubavne, refleksivne, šaljive i dječje pjesme pjevaju se od rođenja do smrti, u svim godišnjim i životnim razdobljima. Osnovni način prenošenja popevke bio je neposrednim učenjem od starijih članova obitelji i lokalne zajednice u stvarnim izvedbenim kontekstima, a od 19. st. nadalje također i zahvaljujući opsežnijim notografiranim zapisima. Najistaknutiji istraživač međimurske popevke bio je etnomuzikolog, melograf i akademik Vinko Žganec (1890.–1976.), rođen u međimurskom Vratišincu. Surađujući s petstotinjak međimurskih pjevač(ic)a, oko 6 000 međimurskih pjesama strpljivo je i prema vlastitoj metodi zapisivao po sluhu, svoja terenska snimanja fonografom zabilježivši 20-tih, a magnetofonom 50-ih godina 20. st. Očuvanju i popularizaciji tradicijskog pjevanja pridonijela je Smotra međimurske popevke u Nedelišću, utemeljena 1971. godine. Kao jedinstven odraz hrvatskog kontinuiteta i identiteta Međimurja, međimurska popevka upisana je na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2018. godine.