MINERALI I STIJENE (prigodni blok)

Znanost koja se bavi istraživanjem postanka i klasifikacijom stijena naziva se petrologija, a minerale od kojih su građene stijene istražuje mineralogija. Stijene grade čvrsti dio planeta Zemlje koji se naziva litosfera, a obuhvaća koru i gornji dio omotača te doseže do dubine od 100 kilometara. Ispod litosfere proteže se 2900 kilometara debeli omotač ili plašt, a dalje do središta Zemlje, do dubine 6370 kilometara, nastavlja se jezgra.
Stijene su agregati jedne ili više vrsta minerala, dok su minerali tvorevine nastale prirodnim fizičko-kemijskim procesima, određenoga kemijskog sastava i kristalne strukture, stabilne pri određenim uvjetima temperature i tlaka. Pravilna unutarnja građa minerala odražava se i na njihov vanjski oblik, pa takve pravilne oblike minerala nazivamo kristalima.
Prema postanku stijene dijelimo na magmatske, sedimentne i metamorfne. Oko 95% litosfere čine magmatske stijene, dok na ostala dva tipa otpada 5% litosfere. Sastoji li se neka stijena od samo jednog minerala nazivamo je monomineralnom, a stijene koje sadržavaju više minerala nazivamo polimineralnim stijenama.
Minerale (danas ih je poznato više od 4700) razvrstavamo po kemijskom sastavu i strukturnim karakteristikama u 14 razreda: samorodni elementi, sulfidi, sulfosoli, halogenidi, oksidi i hidroksidi, karbonati, nitrati, borati, jodati, sulfati, fosfati, arsenati i vanadati, wolframati i molibdati, organski spojevi i velika skupina silikata koji sudjeluju s više od 95% u gradnji Zemljine kore.
 
 
Hrašćinski meteorit
 
Zbirku izvanzemaljske materije (meteorita) Hrvatskoga prirodoslovnog muzeja čini pedesetak primjeraka s različitih svjetskih lokaliteta, a osobito značenje imaju primjerci pali u Hrvatskoj (Hrašćina, Miljana i Dubrovnik). Među njima posebno mjesto zauzima hrašćinski meteorit, poznat i pod nazivom „Zagrebačko željezo“.
Hrašćinski meteorit je željezni meteorit koji je 26. svibnja 1751. oko 18 sati pao u selu Domovac, nedaleko od Hrašćine u Hrvatskom zagorju. Inače, meteoriti su odlomci ili krhotine nekoga svemirskog objekta poput kometa, asteroida ili meteoroida koji „prežive“ prolazak kroz atmosferu i padnu na površinu Zemlje. Dijele se na kamene, željezne i željezno-kamene meteorite. Za razliku od kamenih meteorita koji nalikuju stijenama na Zemlji, željezni meteoriti razlikuju se od zemaljskog željeza po povećanoj koncentraciji nikla. Za to saznanje ključnu je ulogu imao upravo hrašćinski meteorit. Bečki tvorničar Alois von Widmannstätten proveo je ispitivanje hrašćinskog meteorita tako da je izbrušenu, poliranu pločicu meteorita jetkao dušičnom kiselinom pri čemu su se pojavile figure u obliku pravilno raspoređenih linija. Te figure (lamele), koje su od tada osnova za razlikovanje izvanzemaljskog od zemaljskog željeza, nazivaju se Widmannstättenove figure, a nastaju zbog izdvajanja minerala kamacita (Fe i do 7% Ni) i tenita (Fe i 25-40% Ni).
Osim toga, za hrašćinski meteorit važno je i to što je prvi put u svijetu sastavljen službeni zapisnik o padu meteorita. Ispravu o padu meteorita sastavio je generalni vikar Zagrebačke biskupije Vuk Kukuljević 6. kolovoza 1751. godine. U tom dokumentu piše da se na nebu u smjeru prema istoku pojavila vatrena kugla koja se uz tutnjavu nalik topovskoj rasprsnula u dva komada praćena gorućim tragom, a pri padu na zemlju tutnjava je bila još jača. Taj prvi dokument uopće o saslušanju očevidaca o padu meteorita na zemlju sastavljen je u vrijeme kada se nijekala bilo kakva mogućnost da takve pojave postoje. Zajedno s meteoritom taj se dokument danas čuva u Prirodoslovnom muzeju u Beču, a kuriozitet je i u tome da u jednoj od najstarijih zbirki meteorita u svijetu inventarni broj jedan nosi upravo meteorit iz Hrašćine, što sugerira da je tim predmetom zbirka meteorita i oformljena.
Prema Haidingerovoj slici (iz njegove knjige Der Meteoreisenfall von Hraschina bei Agram am 26. Mai 1751.) možemo zaključiti da su tog dana pala dva individuuma, jedan mase oko 40 kg i drugi mase 9 kg. I dok je veći završio po traženju same kraljice Marije Terezije u Beču, za manji se ne može sa sigurnošću kazati gdje se nalazi. No razlog njegove velike važnosti je to što je upravo za taj meteorit prvi put cjelovito opisan pad te je taj opis postao uzorak za bilježenje podataka o padu svih budućih meteorita. Bio je to prvi ikad dokumentiran pad popraćen zapisnikom, procesijom akademika u njegovu proučavanju i serijom otkrića koja su izmijenila tadašnju astronomsku znanost. Taj je pad, kojem su svjedočili brojni ljudi, nedvojbeno pokazao da „kamenje može padati s neba“. Tako je hrašćinski meteorit upisan u svjetske kataloge i baze podataka kao prvi meteorit čiji je pad detaljno i službeno zapisan.
Polirana pločica (mase svega 0,56 grama) i odljevak hrašćinskog meteorita mogu se vidjeti u Hrvatskome prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
Jedan odljevak meteorita nalazi se i na mjestu pada u selu Domovcu.  
 
Litotamnijski vapnenac
 
Litotamnijski vapnenac ili kraće litavac vapnenačka je sedimentna (taložna) stijena. Taj gromadasti, šupljikav tip vapnenca građen je najvećim dijelom od crvenih algi iz roda Lithothamnium koje su prije petnaestak milijuna godina, tijekom geološkog razdoblja srednjeg miocena, živjele u ondašnjem moru Paratethys. Po tim algama nazvana je ova vrsta vapnenca koji uz njih sadrži i ostatke školjkaša, bodljikaša, mahovnjaka i pridnenih foraminifera. Osim ostataka morskih organizama, litotamnijski vapnenac sadrži i odlomke minerala kremena, kalcita, listiće tinjaca te fragmente stijena koje su se nalazile u obalnom području. Litotamnijski vapnenac nastajao je u plićacima Panonskog mora koje je okruživalo Medvednicu i ostale gore panonske Hrvatske koje su u to doba bile otoci.
Zajedno s trijaskim dolomitima litotamnijski vapnenac čini jedinstvenu kršku zonu u zapadnom dijelu Medvednice. Premda se krške pojave na Medvednici uglavnom nalaze ispod mlađih holocenskih naslaga, ipak su u toj zoni prisutni brojni krški oblici kao što su špilje, jame, vrtače, krške doline i ponikve. Tako se na Medvednici nalazi poznata špilja Veternica koja se svojim brojnim kanalima ukupne duljine veće od 7000 metara ubraja među najdulje špilje u Hrvatskoj, krško polje Ponikve i drugi krški oblici na području Horvatovih stuba te vapnenačkom dijelu Lipe i Roga.
Posebno je zanimljivo napomenuti da je litotamnijski vapnenac jedan od najčešće korištenih građevnih kamena grada Zagreba te da su od njega sagrađeni portali brojnih zagrebačkih zgrada, dijelovi mirogojskih arkada i zagrebačka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava, koja je svoj današnji izgled poprimila nakon snažnog potresa 1880. godine. Litotamnijski vapnenac je za potrebe gradnje zagrebačke katedrale dopremljen iz kamenoloma u Gornjem Vrapču i na Bizeku, koji se nalaze u neposrednoj blizini Zagreba, ali u današnje vrijeme ti su kamenolomi zatvoreni i daljnja eksploatacija je zabranjena.
U snažnom potresu koji je 22. ožujka 2020. pogodio Zagreb i okolicu oštećene su brojne građevine među kojima je i zagrebačka katedrala s čijeg se južnog tornja srušio vrh, dok je vrh sjevernog tornja pomaknut i destabiliziran te je zbog toga naknadnom intervencijom skinut kako bi se spriječio njegov pad. Tako su oštećeni tornjevi zagrebačke katedrale postali simbol tog snažnog potresa koji je prouzročio golemu materijalnu štetu, a njihova obnova, kao i obnova grada Zagreba, trajat će dulje vrijeme.
 
Dragan Bukovec, dipl. ing. geol.