MINERALI I STIJENE

Pirit – Brušani, Lika Jedan od vrlo zanimljivih minerala svakako je i pirit – sulfidni mineral metalna sjaja i zlatnožute boje koji na prvi pogled sliči zlatu. Zbog toga su za pirit u narodu bili uvriježeni nazivi „lažno zlato“ i „budalino zlato“. Pirit je, međutim, tvrđi i manje podatan od zlata što objašnjava scene iz vesterna u kojima tragači za zlatom na američkom Divljem zapadu provjeravaju zagrizom radi li se o pravom zlatu. Naziv pirit izveden je od grčke riječi pyrites što znači kresivac, a upućuje na njegovo svojstvo da kresanjem daje iskru. Sinonim mu je željezna ili sumporna pakovina koja je u skladu sa starom rudarskom podjelom sulfidnih minerala s obzirom na njihov sjaj, a osim sjaja, minerali iz iste skupine imaju i druga zajednička svojstva. Prema toj podjeli razlikuju se pakovine, sjajnici, blistavci i sinjavci, a pakovine obuhvaćaju sulfidne minerale metalna sjaja, neprozirne, svjetlijih boja i crnih crta, uglavnom veće tvrdoće, bez izrazite kalavosti i krhke. Ogledni primjer pakovine upravo je pirit. Pirit je sulfid željeza, kubična modifikacija FeS2 koja ima identičan kemijski sastav kao i mineral markazit – rompska modifikacija FeS2 – ali se od njega razlikuje po unutrašnjoj građi, odnosno rasporedu atoma željeza i sumpora u strukturi te, posljedično, i po drugim fizikalnim svojstvima. U prirodi se pirit pojavljuje u obliku kristala s razvijenim plohama heksaedra, oktaedra ili pentagonskog dodekaedra, a čest je i u formi masivnih, zrnatih i bubrežastih agregata. Kada je riječ o kristalima pirita, zanimljivo je napomenuti da se na plohama vrlo često uočava prutanje – pojava niza tankih međusobno paralelnih utora ili pruga najčešće uzrokovanih načinom rasta kristala. Pirit je razmjerno čest mineral u Zemljinoj kori koji se pojavljuje u različitim geološkim formacijama i sastavni je dio različitih stijena. U magmatskim stijenama najčešće se razvija u obliku dobro razvijenih kristala jer spada među one minerale koji se u magmi počinju prvi kristalizirati. Pirit je čest sastojak sedimentnih stijena u kojima se također pojavljuje u obliku pravilnih kristala, kao što je slučaj u gustim, bjeličastim pješčenjacima kod Brušana u Lici u kojima se pirit pojavljuje u obliku malih pentagonsko-dodekaedarskih kristala. S obzirom na to da pirit uz sumpor sadrži i željezo, mogli bismo zaključiti da je to rudni mineral željeza, ali bio bi to pogrešan zaključak jer je uzimajući u obzir tip kemijske veze između atoma željeza i atoma sumpora, proces dobivanja željeza iz pirita vrlo složen i neekonomičan, te se pirit najčešće koristi za dobivanje sumporne kiseline. Unatoč svemu navedenom, pojave pirita ponekad mogu donositi pravo bogatstvo, pa tako pojavljivanje pirita u sedimentnim stijenama upućuje na reduktivne uvjete u kakvima se inače formiraju naftna ležišta. U takvim slučajevima možemo reći da je pirit indikator tzv. crnog zlata, međutim, to nije kraj priče o povezanosti pirita i zlata. To potvrđuje i članak „Pyrite Is Not Born to Fool“ autorice Dane Hunter objavljen u časopisu Scientific American. Pirit može sadržavati male količine zlata i tada govorimo o nevidljivu zlatu, a današnja tehnologija toliko je napredovala da omogućuje dobivanje zlata iz pirita. Najveće ležište nevidljiva zlata u piritu u Sjevernoj Americi je Carlin Trend u Nevadi čije su zalihe procijenjene na više od 107 milijuna unci zlata, što je približno 3317 tona, a to itekako potvrđuje slobodno prevedenu izreku da „pirit nije rođen za budale“.

  Prapor – praporna lutka, Vukovar Prapor ili les je kopneni, sitnozrnati sediment bljedožute do žućkaste boje nastao taloženjem čestica nošenih vjetrom, pa ga zbog toga nazivamo i eolskim sedimentom. Najvećim dijelom sastoji se od čestica kremena i glinenaca, a ponekad sadrži i znatnije količine kalcita. Prapor i njemu slične naslage protežu se u gotovo kontinuiranom pojasu od Francuske do Kine, gdje dosežu debljinu i do 400 metara. U Hrvatskoj naslage prapora i praporu sličnih sedimenata pokrivaju 35% površine kopnenog dijela, a najdeblje naslage nalaze se u istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu, dok se na obroncima Bilogore i Papuka te u okolici Zagreba nalaze praporne naslage manjih debljina i površina. Otok Susak također je poznat po naslagama prapora koje prekrivaju gotovo čitav otok i dosežu debljinu i do 90 metara, a ima ih i na Korčuli, Mljetu i još nekim jadranskim otocima na kojima uglavnom zauzimaju manje površine i ne dosežu debljinu veću od dva metra. Prapor je mekan, prašinast i porozan sediment propustan za vodu te je dobra podloga za nastanak plodnih tala pogodnih za uzgoj važnih poljoprivrednih kultura, kao što su žitarice, šećerna repa, vinova loza i brojne druge. Prvo istraživanje prapora u Hrvatskoj proveo je prije stotinjak godina jedan od najpoznatijih hrvatskih prirodoslovaca, Dragutin Gorjanović-Kramberger, opisujući profil prapornih naslaga na desnoj obali Dunava u središtu Vukovara. To je jedan od najljepših izdanaka prapora u Hrvatskoj koji je u vrijeme Gorjanovićeva istraživanja bio strmac koji je dosezao visinu 22,5 metara, dok je u današnje vrijeme niži za gotovo četiri metra što je jednim dijelom posljedica zatrpavanja urušnim materijalom, a drugim dijelom nasipavanja šljunka radi urbanog uređenja šetnice. Taj izdanak prapora proteže se duž obale Dunava sve do poznatoga neolitičkog nalazišta Vučedola. S obzirom na to da je riječ o neporemećenim naslagama, one su i svojevrstan zapis klimatskih promjena koje su tijekom pleistocena bile posebno izražene. Učestala izmjena hladnih i toplijih razdoblja u zadnjih stotinjak tisuća godina utjecala je na nastanak različitih sedimenata. Tako je u vrijeme izrazito hladnih razdoblja poznatih pod nazivom glacijali (ledena doba) taložen prapor, dok su tijekom toplijih razdoblja, koja nazivamo interglacijalima (međuledena doba), nastajala tla što se očituje kao tamniji proslojci unutar svijetlog prapora. Detaljnijim promatranjem na Gorjanovićevu profilu opažaju se tri sloja tipičnog prapora: tri fosilna tla i jedan slabije razvijeni humusni horizont. U donjem, najstarijem, sloju prapora paleontološkim istraživanjem ustanovljena je „pupilla fauna“ u kojoj dominiraju vrste kopnenih puževa iz roda Pupilla karakteristične za hladne i suhe stepe, dok je u srednjem i gornjem sloju prapora ustanovljena zajednica mekušaca karakteristična za šumovito-grmoliku stepu vlažnijeg podneblja. Vukovarske naslage prapora sadrže i makroskopski vidljivu akumulaciju vjetrom donesenoga vulkanskog pepela – tefru, koja ima veliko značenje zato što pruža mogućnosti usporedbe s ostalim naslagama Karpatskog bazena koji je bogat tefrom. Posebno je zanimljivo istaknuti da se u naslagama prapora ponekad mogu otkriti praporne lutke ili patuljci. Njihov nastanak objašnjava se djelovanjem vode. U praporu nastaju šupljine i pukotine u kojima dolazi do izlučivanja kalcijeva karbonata oko zrnaca kremena, glinenaca i gline, pa tako nastaju konkrecije različitih oblika koji podsjećaju na lutke ili patuljke. Biserka Radanović-Gužvica, Hrvatski prirodoslovni muzej