MODERNA ARHITEKTURA I DIZAJN - STJEPAN PLANIĆ,Tomislavov dom

Arhitekt Stjepan Planić (Zagreb, 1900. – Zagreb, 1980.) svojim je bogatim i istaknutim arhitektonskim opusom, uz kontinuirani angažman u promicanju humanizma u arhitekturi, bio ključan sukreator hrvatske moderne arhitekture. Nakon završene Državne srednje tehničke škole 1920. radio je kod Rudolfa Lubinskog, a potom u graditeljskom poduzeću Ivančić i Wolkenfeld. Na poziv Drage Iblera 1926. upisuje se, kao pripadnik prve generacije, na novoosnovani Arhitektonski odjel Kraljevske umjetničke akademije u Zagrebu. Od 1927. vodi vlastiti arhitektonski atelijer. Kao član napredne grupe Zemlja (1929. – 1935.) Planić se zalagao za socijalnu osviještenost moderne arhitekture. U brojnim stručnim člancima pokušao je prenijeti svoju ideju kulture stanovanja ne samo stručnoj nego i široj javnosti. Početkom svoje karijere objavio je kao urednik i koautor knjigu Problemi savremene arhitekture – Treba znati. Kroz tekstove hrvatskih arhitekata knjiga donosi osnovne postulate moderne arhitekture. Objavljena je početkom 1932., a u njezinu uvodu publicirana je osnivačka deklaracija Međunarodnoga kongresa modernih arhitekata (CIAM) iz 1928. Gotovo pola stoljeća bit će to jedina knjiga o modernoj međuratnoj arhitekturi u Hrvatskoj. Drugu knjigu, pod naslovom Kultura stanovanja, pripremio je potkraj života. Zamislio ju je kao slikovnicu koja najmlađim čitateljima približava ideje moderne arhitekture. Objavljena je postumno, 1985. Sklonost individualnom izričaju možemo pratiti kroz cijeli Planićev opus te ga se često zbog oblih formi i upotrebe lokalnih materijala svrstava u organički smjer moderne arhitekture. Smatrao je kako je najbolji oblik stanovanja obiteljska kuća ili vila, bez obzira na to kako ona mala bila, slobodno postavljena na parceli i u neposrednom kontaktu s prirodom. Vila Cuvaj u Zamehofovoj ulici u Zagrebu, izvedena 1937., materijalizacija je navedenih stavova i njegove poznate parole: raditi i stanovati u vrtovima. Smjestivši kuću u dubinu strme parcele, na najvišu kotu terena, ostvaruje velik prostor za vrt na koji je orijentiran glavni ulaz s gospodarskim prostorima u prizemlju, a stambenima na katu. Premda je za sebe govorio kako nije slijedio ni jedan smjer u arhitekturi, uzor mu je ipak bila jednostavnost prostorne organizacije japanske tradicionalne arhitekture, koju prepoznajemo i ovdje. Dnevni je boravak prostran, povezan s blagovanjem, vrtom i terasama. Izdvojen spavaći dio grupiran je uz kupaonicu i garderobu, a kuhinja je mala i funkcionalna. Hodnika gotovo da i nema, a velik dio namještaja ugrađen je i služi kao pregrada između prostorija. Prostornost dnevnog boravka nadopunjuje staklena stijena koja seže od poda do stropa i omogućava pogled prema vrtu. Čak je i ograda minimalno dimenzionirana kako ne bi ometala pogled. Planić se vrlo često u svojim realizacijama koristi prirodnim materijalima kao vanjskom oblogom pročelja kuća smatrajući kako se oni teksturom i bojom najbolje uklapaju u prirodu koja ih okružuje. Tako u Vili Cuvaj kao oblogu u podnožju upotrebljava sljemenski kamen, a na katu prepečenu žutu opeku. I ovdje, kao i u većini svojih projekata, uz vilu projektira i vrt izabirući pomno vrste biljaka te položaj staza, klupa i ukrasnih bazena i smatrajući kako vrt s kućom čini nedjeljivu cjelinu. Težnju k povezivanju prirode i stanovanja Planić će pokušati ostvariti i u projektima stambenih zgrada putem krovnih terasa, lođa i velikih prozora. Stambeno-poslovna uglovnica Napretkove zadruge u Bogovićevoj, sagrađena 1937., jedan je od takvih projekata. Iz četverokatne uglovnice, koja prati ulični niz i krovni vijenac susjednih zgrada, izdiže se slobodnostojeći volumen elipsoidnog tlocrta visine četiri kata. Prizemlje je na stupovima, uvučeno i ostakljeno, dok je ostalih osam katova ožbukano i oličeno svijetloplavom bojom na tragu tradicijskog ličenja kuća modrom galicom. Kontinuiranim nizom prozora Planić je želio postići maksimalnu otvorenost prostora. To je posebice vidljivo u gornjim etažama gdje su dnevni boravci, na sjeveru i jugu, tlocrtno polukružni. Vođen istom idejom, Planić će 1936. ostvariti pogled u rasponu od gotovo 360 stupnjeva iz glasovite Vile Fuhrmann, tzv. Okrugle kuće, na Gornjem Prekrižju u Zagrebu. Napretkova zgrada, osim toga što donosi simbol tog društva u krovnom vijencu u obliku zupčanika, ujedno i njihova logotipa, znakovit je urbani marker u centru Donjega grada. Nakon požara 1934., kada je potpuno izgorio stari Tomislavov dom, Hrvatsko planinarsko društvo odlučilo je sagraditi dom na novoj lokaciji, s boljim vidikom i širim horizontom, na samom hrptu Medvednice, odnosno na prvoj glavici zapadno od piramide, na 1015 mnv. Planić ovdje projektira zgradu Y-tlocrta koja će osigurati vidike i zaštitu od vjetrova između krila. Glavni ulaz i servisni prostori nalaze se u donjem prizemlju izvedenom od armiranog betona i obloženoga kamenom. Na spoju triju krila, kroz tri etaže, organizirani su zajednički prostori (blagovaonica, šank, portirnica i sl.), dok su u krilima raspoređene sobe za planinare. Nosiva konstrukcija kata je drvena, kao i njegova vanjska obloga. Na katu jugoistočnoga krila nalazila se terasa, djelomično natkrivena. Zanimljivo je kako je osim uobičajenih sadržaja za planinare ovdje bila izvedena i crna komora za fotografe. Nakon požara 1964. provedena je potpuna rekonstrukcija Tomislavova doma, ali bez suradnje s Planićem kao autorom izvornog projekta. Tom je prilikom planinarski dom prenamijenjen u hotel, dograđen mu je jedan kat, a terasa na prvom katu je zatvorena. Ivana Haničar Buljan, dipl. ing. arh., stručna savjetnica u znanosti, Institut za povijest umjetnosti