MODERNA ARHITEKTURA I DIZAJN - VIKTOR KOVAČIĆ, Interijer Kovačićeva stana

Viktor Kovačić: rodonačelnik hrvatske moderne arhitekture U povijesti moderne hrvatske arhitekture malo je ličnosti i djela koji se svojim značenjem mogu mjeriti s pojavom Viktora Kovačića (1874. – 1924.), njezina rodonačelnika. Njegov je opus, ostvaren u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, obilježen upravo fanatičnim vjerovanjem u artističku prirodu arhitekture, kojoj je posvetio cijeli svoj život. Tipično za generaciju koja se formirala u duhovnoj klimi moderne, Kovačićev je odnos podjednako suptilan prema prošlom, kao i prema dolazećem stoljeću. Odbacivši historicizam kao puko oponašanje prošlih stilskih obrazaca, u njoj je nalazio nepresušan izvor inspiracije za sintezu tradicionalnog i modernog, koja čini konstantu njegova opusa. To je ujedno i razlog što je djela višestruko talentiranoga Kovačića, koji se angažirao u širokom rasponu zadataka, od oblikovanja namještaja i interijera do zahtjevnih sakralnih i javnih gradnji, nemoguće jednoznačno odrediti bilo kojim stilom. Beskompromisno opredjeljenje za artističko shvaćanje arhitekture Kovačić je manifestirao i sudjelovanjem na brojnim umjetničkim izložbama počevši od Hrvatskog salona 1898., kojim je dovršena kulturološka transformacija hrvatske moderne, i izložbi Društva umjetnosti do Svjetske izložbe 1900. u Parizu na kojoj je izlagao dva nacrta za carski ljetnikovac Orianda na Krimu, završni rad kod Wagnera u Beču iz 1899., sve do Pariške izložbe 1925., gdje je njegov opus postumno prezentiran kao retrospektiva u okviru revijalne izložbe arhitekture Kraljevine SHS, kojoj je dodijeljen grand-prix. Godine 1900. Kovačić objavljuje u artističkoj reviji Život programatski članak „Moderna arhitektura“ u kojem definira svoja stajališta o funkcionalističkoj arhitekturi utemeljena na polazištima o racionalističkoj interpretaciji tema poznatih iz povijesti arhitekture. Zagrebačka arhitektonska scena tog vremena obilježena je nastupom nove generacije zaslužne za definitivnu afirmaciju secesije kojoj uz Ignjata Fischera, Rudolfa Lubynskog, Vjekoslava Bastla, Stjepana Podhorskog, Dioniza Sunka i Aladara Baranyaija pripada i Viktor Kovačić. Upravo njegovom zaslugom osnovan je 1905. Klub hrvatskih arhitekata, koji daje poticaj i potporu generacijskim istomišljenicima – pobornicima modernističkog eksperimenta. Karakterističan primjer Kovačićeva modernizma jesu dvojne stambene zgrade Oršić-Divković (Zagreb, Masarykova ulica 21-23, 1906./1907.), koje pročišćenim oblikovnim jezikom manifestiraju duh bečke secesije i prethode purističkoj arhitekturi 1920-ih godina. Sačuvan u izvornom obliku, stan arhitekta Viktora Kovačića u potkrovlju Masarykove 21 i danas svjedoči o njegovu shvaćanju udobnosti i važnosti kvalitete svakodnevnog življenja u ambijentu stvorenom po vlastitoj mjeri. Pojedini dijelovi stana čine strukturalnu cjelinu, a upotrebni i dekorativni predmeti koje je nabavljao poput pasioniranog sakupljača umjetnina svakom segmentu daju individualizirane prostorne odlike. O popularnosti Kovačićeva stana najbolje svjedoči komentar A. G. Matoša iz 1908.: „Prava umjetnina, svojim mekanim sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti; ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interieura, za najveću vještinu: da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijega u Zagrebu (...).“ Palača Burze, danas Hrvatska narodna banka (Zagreb, Trg hrvatskih velikana 3 / Ulica Franje Račkog 1 / Martićeva ulica 1, 1923./1927.) posljednje je Kovačićevo arhitektonsko djelo i najzahtjevniji projektantski zadatak. Ta je građevina bila najvažniji objekt što ga je gradio Zagreb tog vremena. Reprezentativna namjena dobila je u purificiranom klasicističkom repertoaru izraz ravnoteže monumentalnog i funkcionalnog oblikovanja. Ono je ostvareno logikom materijala (brački mramor) i smjele armiranobetonske konstrukcije s fasadom portika te savršenim skladom detalja, prostorne organizacije i proporcijama. Koncipirana doslovno i simbolički kao ulaz u tada novi dio grada, ta je građevina na najprimjereniji način označila odlike metropolizacije grada u usponu, koji su i nakon stotinu godina još uvijek aktualni. Jasna Galjer