MODERNA ARHITEKTURA I DIZAJN - VJENCESLAV RICHTER, naslonjač

Autorski opus Vjenceslava Richtera (Drenova, 1917. – Zagreb, 2002.) pripada stvaralačkim dosezima koji u novijoj hrvatskoj kulturnoj povijesti ostaju zabilježeni zbog izvornosti, ali i širine djelovanja koja poništava granice među pojedinim medijima. Po obrazovanju arhitekt, Richter se jednako uspješno realizirao kao urbanist, umjetnik, dizajner, scenograf, teoretičar i kritičar. Bio je protagonist najvažnijih zbivanja na kulturnoj i umjetničkoj sceni tijekom druge polovine 20. stoljeća, jedan od suosnivača grupe EXAT 51 (1951.) i pokreta novih tendencija (1961. – 1973.). Sudjelovao je u nizu istaknutih međunarodnih izložbi, a radovi su mu uvršteni u neke od najvažnijih muzejskih zbirki, između ostalih, MoMA u New Yorku, londonska The Tate Gallery i Museum Boijmans Van Beuningen u Rotterdamu. Neovisno o tome je li riječ o plastičkim istraživanjima ili oblikovanju arhitektonikom, njegov stvaralački profil određuje težnja eksperimentu kao metodi u cilju ostvarivanja cjelovitog umjetničkog djela. Početak Richterove profesionalne karijere zbio se u turbulentnom vremenu kasnih 1940-ih godina iz kojeg datira Richterova sklonost izložbenoj arhitekturi. Razlog tomu je znatno veća mogućnost eksperimentiranja i kreativna sloboda kakvu prostori „trajne namjene“ nisu dopuštali. Među brojnim iznimnim ostvarenjima izložbene namjene u rasponu od postava izložbi, nastupa na međunarodnim velesajmovima do projekata kompleksnih muzeja, paviljonu za Svjetsku izložbu u Bruxellesu 1958. pripada najistaknutije mjesto. Prema izvornoj ideji paviljon je „izranjao“ iz vodene površine ovješen na vitkom, 70 metara visokom konusnom jarbolu sa šiljatim vrhom koji je noću trebao biti osvijetljen crvenom bojom. Richterova je osnovna zamisao arhitektonskog oblikovanja bila zaustaviti djelić vremena u beskonačnom kontinuitetu kretanja, pa je odabrao za to najprimjereniju asocijativnu formu svemirske letjelice. Tema kretanja, odnosno vremenske dimenzije, koja se prvi put pojavljuje kao sastavni dio artikuliranja prostora, jedna je od konstanti čitava Richterova kasnijeg opusa. Pokazalo se, međutim, da je ovakva ideja o konstrukciji, koju je Richter nazvao „temelji u zraku“, bila odviše smjela. Ipak, ključne karakteristike zadržane su u neizmijenjenu obliku: prvotni odnos punog i praznog prostora, prožimanje volumena, stubišta i široke zastakljene plohe te voda kao formativni element. Glavna odlika prostora je otvorenost i povezivanje s okolnim parkom, a u skladu s tim i sloboda kretanja posjetitelja. Bila je to jedina „otvorena kuća“ na čitavoj Svjetskoj izložbi – paviljon bez ulaznih vrata, što je bila nedvosmislena poruka nove države na međunarodnoj sceni koja je u hladnoratovskom okruženju blokovske podjele tražila vlastiti put između Istoka i Zapada. Nakon završetka EXPO-a paviljon je otkupljen i preseljen u Wevelgem, gradić udaljen sedamdesetak kilometara od Bruxellesa, gdje je adaptiran za novu namjenu privatne katoličke škole Sint-Pauluscollege, u kojem je i danas kao jedno od rijetkih ostvarenja Richterovih arhitektonskih vizija. Zasebnu cjelinu u svestranom djelovanju Vjenceslava Richtera njegov je interes za dizajn. Nezaobilazan je njegov doprinos promoviranju dizajna, od sudjelovanja na natječajima i izložbama, pisanja teorijskih i kritičkih tekstova do uloge u osnivanju Akademije za primijenjenu umjetnost (1949.), Studija za industrijsko oblikovanje (1955.), Prvog i Drugog zagrebačkog trijenala (1955. i 1959.) Centra industrijskog oblikovanja (1963.) te niza drugih institucionaliziranih oblika afirmiranja modernog dizajna. Nije, stoga, neobično što se upravo 1950-ih i 1960-ih godina najintenzivnije bavio dizajnom namještaja. Naslonjač od šperploče i kovanog željeza (1952.) karakterističan je primjer Richterova inovativnog pristupa oblikovanju namještaja kao „arhitekture u malome.“ Odlikuje ga jednostavnost, prozračnost konstrukcije i logičan odnos pojedinih dijelova koji proizlazi iz funkcije i svojstava materijala spojenih u harmoničnu cjelinu. Učestalost pojavljivanja ovog naslonjača na fotografijama koje dokumentiraju neke od najvažnijih kulturnih događaja tog doba, kao što je prva izložba slikara grupe EXAT 51 održana u Zagrebu 1953., potvrđuju da je riječ o ikoničkom dizajnu 1950-ih godina u Hrvatskoj. Polazeći od stajališta da je arhitektura „sveobuhvatna prostorna činjenica“ koja je osnovni preduvjet oblikovanja, analognu metodu Richter je primijenio i u dizajnu vrtne garniture za sjedenje, koja je bila izložena na XI. milanskom trijenalu 1957., kao i u opremi koju je dizajnirao za paviljone na Velesajmu u Beču 1955., Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. i Izložbi rada u Torinu 1961. Richterova ostvarenja u području sistemske plastike nedjeljiva su od njegovih istraživanja prostornog oblikovanja sažetih u viziji grada budućnosti, koju je istodobno istraživao i razradio u projektu sinturbanizma (1964.). Umjesto tradicionalnog skulpturalnog oblikovanja, primjenom specifične metode građenja oblika razrađuje geometrijske strukture prefabriciranih aluminijskih šipki kako bi ostvario mobilne, promjenjive strukture u prostoru. Zanimljivo je da Richter već 1960-ih godina razmišlja o primjeni računala u konstruiranju tih plastičkih objekata. U funkciji nove, programirane strukturalne cjeline svojstva sirovog industrijskog materijala dobivaju potpuno drugačije optičke, taktilne i prostorne odlike. U okviru Richterove odluke za umjetničku i projektantsku praksu koja nije sama sebi svrhom, nego pravi smisao dobiva tek u širem društvenom kontekstu, iskustvo sistemske plastike tek uz aktivnog sudionika a ne pasivnog promatrača dobiva pravi smisao. Jasna Galjer redovita profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu