MUZEJ KRAPINSKIH NEANDERTALACA II. (polušpilja)

Otkako je otvoren, Muzej krapinskih neandertalaca ne prestaje izazivati iznimnu pozornost i stručne i najšire javnosti pri čemu već i podatak o više od stotine tisuća posjetitelja u prvoj godini rada upućuje na mogući zaključak da je, koncepcijski i investicijski, projekt ispunio svrhu. Muzeološka praksa, odnosno namjera prikupljanja, čuvanja i prezentacije ostataka prirodne i kulturne baštine ima različite razine interesa, pa i različite interpretacijske horizonte koji se mijenjaju u skladu s promjenama u društvenoj, ideološkoj, estetskoj, ali i gospodarskoj sferi. Svaki muzejski poduhvat ili, preciznije, akt muzealizacije cilja na arhiviranje, ali i prezentaciju, pa je time izraz određenog standarda pristupa materijalnoj i nematerijalnoj baštini. Istodobno, kroz interpretacijski horizont, muzealizacija je i javni čin, pa time i refleksija određenih kontekstualnih danosti, pri čemu su izlošci „predmeti spoznaje”.
Što Muzej krapinskih neandertalaca govori o kontekstu uz, dakako, poticanje spoznaje o prirodnom podrijetlu ljudske vrste? Ako se želi potražiti odgovor na to pitanje, valja napomenuti kako taj kontekst, u tekstu koji slijedi, svakako neće biti sveden samo na lokalnu razinu. Iako su Jakov Radovčić i Željko Kovačić (autori koncepcije i kompletnoga komunikacijskog projekta muzeja) dio suvremene hrvatske kulture, ovdje se nećemo zadržati na deduciranju posebnosti lokalnoga konteksta reflektiranih u projektu Muzeja jer bi to, zasad, bila gotovo nemoguća misija. Takvu procjenu valja ostaviti za neko buduće vrijeme, kada vremenska distanca učini svoje.
Namjera je ovog napisa prije svega uputiti na neke globalne kulturne (za)danosti koje bi u intelektualnom smislu mogle figurirati kao kontekst nastanka ovoga nedvojbeno posebnog projekta. Intelektualni stav i spoznaja kao jedna razina teoretiziranja o muzealiziranju bit će alat za uspostavu mogućnosti za procjenu interdisciplinarnoga znanstveno-umjetničkog projekta kojim su nalazi antropoloških i kulturnih ostataka neandertalaca pretvoreni u jednostavnu i jedinstvenu lekciju o prošlosti.
Jednostavno rečeno, tema Muzeja jest evolucija − pokazana globalnim kontekstualiziranjem jednoga lokalnog nalaza. Ta je evolucija doživjela u Krapini komunikacijsku revoluciju, kao novi prinos interpretaciji. Da je Gorjanović Kramberger mogao ikada slutiti da će jednog dana u dalekoj budućnosti dvojica entuzijasta javno ponuditi ovako slojevitu interpretaciju njegovih nalaza iz Hušnjakova, najmanje što bi mogao izraziti vjerojatno je nevjerica. U ono doba devetnaestog stoljeća, kada su muzeji, a posebice prirodoslovni, bili mahom „sobe čudesa” − više vizualna fascinacija negoli znanstveni kabinet − tada se o multimedijalnoj razini komunikacije, time i interpretacije, baš i nije moglo ni sanjati. Naprosto, standardi muzealizacije bili su dramatično drukčiji negoli su to danas. I nije to samo zbog razvitka medija, nego možda prije zbog općega filozofskog stava prema prošlosti kojoj je upravo industrijska modernizacija dala važan prinos u shvaćanju „stoljeća u kojem je više povijesti nego ikada do sada”.
Dakle, činjenica da u Krambergerovo doba ovakva prezentacija nije bila moguća nije samo tehnološka negoli primarno intelektualna, jer tek u suvremenosti, a koju su još donedavna označavali i „postmodernom”, postalo je legitimno da i muzej uspostavi svoje djelovanje kao javni edukacijski medij, pa tako čak i neandertalac, stavljen u interpretacijski kontekst, može nešto „govoriti” svojemu suvremenom gledatelju.

Feđa Vukić