NOVA GODINA 2009.

Motiv: Dječak sa saonicama Kako naslikati snijeg? Kako se slikaju saonice? Kako potaknuti dijete da na početku školske godine, nakon izrazito vrućeg ljeta i u vrijeme neuobičajeno tople jeseni, stvaralački razmišlja o zimi i o saonicama? Naime, Saonice su bile tema ovogodišnjeg natječaja Hrvatske pošte za novogodišnju marku, a na sudjelovanje su pozvani – preko učitelja likovne kulture i razredne nastave – svi učenici osnovnih škola. Dijete o nekoj temi likovno progovara radoznalo i originalno samo ako mu se tema učini dovoljno zanimljivom da o njoj vizualno razmišlja. Sreća je što su djeca uistinu zainteresirana za svijet oko sebe, pa ih dobri učitelji lako potaknu na traženje likovnih odgovora na dobro postavljena pitanja. Pritom će u rješavanju likovnog problema, primjerice građenja saonica, mlađa djeca najčešće više pozornosti posvetiti predočavanju cjelokupnog događanja oko saonica nego samim saonicama, dok će stariji učenici taj isti predmet više istraživati analitički, pa i izumiti nove vrste saonica. Međutim, i jedne i druge treba vješto potaknuti kako bi oživjeli svoja autentična iskustva zimskog okruženja: radost zbog prvih pahuljica snijega i čarolije preoblikovanja poznatog okoliša u uzbudljivu bijelu zagonetku, doživljaj ostavljanja svojih tragova u snijegu, oblikovanja okruglih ledenih gruda i grudanja, građenja snjegovića kao znaka ovladavanja prostorom i svojevrsnog mjerila u vremenu, veseli umor od uporne vuče saonica uz brijeg, kako bi se tek na trenutak prepustili letu – nizbrdo, udarili u nenadanu prepreku, prevrnuli se uz smiješne figure u zraku, smijali se raščupani i mokri... Djecu uz zimski mjesec prosinac povezuju i iskustva blagdana i darivanja. Nakon darova Svetog Nikole, 6. prosinca, te jedinstvenoga i mnogoj djeci najdražeg blagdana – Božića, kad darove tradicionalno donosi mali Isus, stižu i novi blagdani. Oni se vežu uz dugo iščekivanje Nove godine, mjerenje vremena danima, satima i minutama, ideju završetka «potrošenog» razdoblja i početak novoga, možda boljega. A s Novom godinom ponovno odnekud stižu darovi za malene, a oni stariji darivaju se međusobno. No ovdje sad nastaje nemali problem: Još od Božića mnoga se djeca, sasvim zbunjena, raspituju, sumnjaju i raspravljaju o tome tko djeci donosi darove (a pitanje je i kada). Postoji li Djed Božićnjak? A Djed Mraz? Kako se zapravo taj Djed zove? Učenje stranih jezika, slikovnice autora iz cijeloga svijeta, televizija, filmovi u kinima, internet i društvene promjene unose u dječje glavice imena iz različitih kultura: Santa Claus, Father Christmas, Saint Nicholas, francuski Pere Noël, talijanski Babbo Natale, finski Joulupukki, Djed Mraz, Djed Božićnjak... Ipak, ono što ostaje nepromjenjivo u cijeloj ovoj zbrci dječje su želje za nekim posebnim darom, namjera da ga ponašanjem i zasluže te (ne)strpljivo očekivanje da im se želja ostvari. I na kraju još ostaje pitanje kako naslikati snijeg. Na bijelom papiru dječji je snijeg, nacrtan ili naslikan, najčešće plav, dok se na crnom papiru s lakoćom crta i slika bijeli snijeg. Ali kako se slika snijeg koji u sebi nosi svu začudnost iskustva djeteta, mekoću, podatnost, mijenjanje stanja u tekuće i kruto, tvrdoću i čvrstoću, svjetlost i sve boje svjetlosti sakupljene u sitnim ledenim kristalima, sjene koje – gle! – nisu crne, nego plave...? Leo, učenik drugog razreda, ima nesputanu maštu i živahnu vizualnu misao, likovno-tehničko sredstvo bogatih mogućnosti – temperu – i prikladan kist, a ima i učiteljicu koja dobro poznaje nastavni predmet Likovna kultura, a vjerojatno i sama voli igru i istraživanje. Čini se da je Lea i učiteljicu u ovom zadatku najviše povezala ideja o bojama u polarnoj svjetlosti Laponije, koja se spominje u tekstu brošure natječaja. Iz te ideje učiteljica izvlači novi likovni problem za svoje učenike, problem kontrasta toplo – hladno, uspostavlja suodnos likovne kulture i prirode i društva, a potom djeci nudi motiv saonica. Leo prihvaća poticaj. Slika dječaka, najvjerojatnije samoga sebe, savršeno uklopljenoga u čudesni svijet gotovo zlatnoga snijega i pahulja poput kugla narančaste i žuto-zelene svjetlosti, još više naglašenih kontrastom modrine neba. Tu su i saonice, sa svim svojim osnovnim osobinama, ali gotovo žive i svojeglave, postavljene koso u prostoru slike, u svome najpotpunijem izgledu, s pravokutnom plohom sjedala viđenom iz zraka, a s ostalim karakterističnim dijelovima rasklopljenim okolo pravokutnika. Zbog svega ovoga veseli nas što će Leo i ova mala slika kolorističke igre snijega (u kojoj nema bijele boje!) u svom novom obliku poštanske marke dobiti priliku za komunikaciju s djecom iz cijeloga svijeta, a posebno s djecom iz Laponije. Mirjana Tomašević Dančević