NOVA GODINA 2014.

NOVA GODINA 2014.

Svemir je crn, što mi ni po neprovidnosti noći ne zaključujemo. Jer Zemljina je noć osvijetljena zvijezdama, a o bojama Mjesečevih i Sunčevih šetnji da se ne govori. Zemlja je zaštićena i utješena bezbrojnim svjetlilima, i svakoj tami doskače neki plamičak. A taj plamičak obećanje je ljudskom životu: obećanje da tama nije nešto konačno. Promatrajući svemir, ljudi su uspoređivali njegova gibanja s onim bližima i najbližima, primjeravajući velike jedinice vremena sve manjima. Brojni su kalendari, kroz tisuće godina, ishod takvih usporedbi: minuta kao sat, sat kao dan, dan kao tjedan, pa mjesec, pa godina... I sve kruži i sve se vraća: i sve govori o ponavljanju i trajanju: a in hoc anni circulo jedan je dan kao oko na prstenu: Nova godina. Tada je sve moguće ispočetka. Ostaviti za sobom i pamtiti. Ili ostaviti za sobom i zaboraviti. Krenuti dalje i napraviti bolje. Radovati se što je prevaren svršetak. Jer gle, što je na kraju, deca bi htela da znaju: početak, eto što je na kraju.
Učenica Mia Štimac tako je zamislila Novu godinu: kao vatromet; kao pridruživanje Zemljinih svjetala onim svemirskima; kao žarko veselje ispisano na crnoj pozadini. Između bijelog snijega i crnog neba skaču iskre i kresovi, veliko stablo okićeno je i svijet pretvara u unutrašnjost kuće (u početku stabla su se i kitila vani), a otac, majka i troje djece zajedno se raduju. Jer kakva je to radost koju nemaš s kim podijeliti?! Marka, dakle, bilježi veselje i zajedništvo. Mlada autorica upućuje takve želje cijeloj Hrvatskoj, a Hrvatska ih šalje dalje, dalje, dalje... cijelom svijetu.
Željka Čorak