POHOD SVETOG OCA BENEDIKTA XVI. HRVATSKOJ

Što nas uči papa Benedikt XVI.? Naslovom ovog napisa postavljam si pretešku zadaću koju, uostalom, jedva da je i moguće pravo definirati jer je papa Benedikt XVI. još vrlo krepak i u iznimno živoj stvaralačkoj i intelektualnoj aktivnosti. Dok ovo pišem, u Vatikanu izlazi drugi dio njegove knjige Isus iz Nazareta, no pred nama je i njegov dosadašnji, golemi, opus teoloških radova, enciklika, motu propria, apostolskih pisama, kateheza srijedom, propovijedi i govora. Stoga ovaj napis prije želi biti svojevrsno podsjećanje i nazrijevanje smjerova i temeljnih odrednica nauka i pouka Benedikta XVI. nego li bilo kakva definitivna kvalifikacija. Jedna od redovitih karakteristika pape Benedikta XVI. u javnim glasilima, ali i u stručnim krugovima, svakako je vezana uz tvrdnju da je on velik teolog i jedan od najvećih živućih intelektualaca. Taj glas današnjega Papu, koji nam 4. i 5. lipnja dolazi u prvi pohod, ne prati samo otkako je postao 265. nasljednikom sv. Petra. On je, naime, tu reputaciju stekao odmah nakon završetka teološkog studija na Sveučilištu u Münchenu, gdje je i nastavio svoju znanstvenu karijeru. Vrlo je brzo postao tražen, a već ga je u to vrijeme počeo pratiti glas «progresivnog» teologa. Njegov znanstvenički uspon nakon Münchena slijedio je na ponajboljim njemačkim sveučilištima i teološkim fakultetima u Bonnu, Münsteru, Tübingenu i, na koncu, u Regensburgu. Kao teolog, smatra se sljedbenikom sv. Augustina, a njegov je potencijal došao do izražaja osobito u radu II. vatikanskoga koncila (1962. – 1965.), na kojem je sudjelovao kao savjetnik kardinala Josepha Fringsa. U suradnji s Hansom Ursom von Balthasarom, Henrijem de Lubacom, vodećim teolozima 20. stoljeća, i s ostalim važnim teolozima tog vremena, 1972. pokrenuo je časopis Communio. Još s koncila se vrlo temeljito osvrće na sva četiri zasjedanja, usporedno piše stručne radove iz teologije, na brojnim predavanjima tumači duh i slovo II. vatikanskoga koncila te objavljuje više knjiga. Posebice je istaknuta – i do danas jedna od najboljih i najtraženijih njegovih knjiga – Uvod u kršćanstvo. Sam će pak Ratzinger tvrditi da je njegovo temeljno i najbolje djelo Eshatologija, koju je napisao kao 9. svezak katoličke dogmatike što ju je uredio J. Auer. Na hrvatski jezik prevedeno je dvadesetak njegovih radova, no ovo zadnje još nije. Od «progresizma» se, po svemu sudeći, distancira još za studentskih nemira 1968. kada se ogradio od, kako je procjenjivao, suviše ljevičarskih studentskih zahtjeva, pa ga se od tada počelo sve više smatrati umjerenim, a potom i sve konzervativnijim teologom. No uvijek ponajboljim teologom, argumentiranim i plodnim piscem i predavačem. Papa Pavao VI. imenovao ga je 1977. nadbiskupom Münchena, a iste godine i kardinalom. Godinu dana poslije sudjeluje u konklavama u kojima je izbor najprije pao na Ivana Pavla I., a nakon 33 dana njegove papinske službe, i na novog papu, Ivana Pavla II. Upravo ga je Ivan Pavao II. imenovao 1981. pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, gdje zamjenjuje hrvatskoga kardinala Franju Šepera. Nešto poslije postat će i savjetnik za teološka pitanja Ivanu Pavlu II. Njih dvojica bit će bliski prijatelji. Za poglavara Katoličke crkve izabran je 19. travnja 2005. godine. Na početku njegova mandata očekivanja su bila različita. Mediji su ga uglavnom dočekali «na nož». Čini se da je s vremenom ipak stekao simpatije vjernika, što se prije svega očitovalo u njihovoj još brojnijoj nazočnosti na audijencijama na Trgu sv. Petra. Kao papa je objavio četiri enciklike: Deus caritas est – Bog je ljubav, Sacramentum caritatis – Sakrament ljubavi, Spe salvi – U nadi spašen i Caritas in veritate – Ljubav u istini, te više prigodnih spisa, odnosno apostolskih pisama, a izrekao je i stotine govora, među kojima će možda najzapamćeniji ostati onaj održan u parlamentu Velike Britanije, kao i onaj neodržan, a ipak objavljen, na La Sapienzi u Rimu. Poput svojeg prethodnika, i on za svoje papinske službe objavljuje jednu knjigu – Isus iz Nazareta, a za razliku od svih papa do sada, objavio je i knjigu razgovora – Svjetlo svijeta. Benedikt XVI. govori deset jezika, vrstan je pijanist, obožava Mozarta, voli životinje, mnogo čita, a prema podacima koje iznose izdavači, i sam je najčitaniji autor u svijetu. Osobito ga rado čitaju intelektualci i nevjernici jer se žele sagledati u svjetlu njegove teologije i njegovih promišljanja. Što nas, dakle, uči i o čemu poučava Benedikt XVI.? Ponajprije je to njegova nakana da Crkvu snažnije i temeljitije usmjeri prema istinama kršćanske vjere. U tom pogledu, a za razliku od svoga prethodnika koji je bio više usmjeren na moral i socijalnu dimenziju katoličke vjere, Benedikt XVI. želi upozoriti na temeljne teološke stvarnosti koje prethode moralu, poput slobode, ljubavi, Boga i Isusa Krista. Njegove enciklike to posve jasno potvrđuju. Nadalje, on kao gotovo usamljeni borac, unatoč neoliberalnome društvenom konceptu i filozofiji vremena, ustaje protiv «diktature relativizma», a kada je u pitanju poslanje Crkve, brani je od «diktature laicizma» i zagovara slobodu Crkve i religije od posizanja svjetovnog svijeta. K tomu, Benedikt XVI. želi proširiti obzore razuma (osobito je važan njegov govor u Regensburgu, premda donekle osporavan, i još važniji govor u britanskome parlamentu), dajući mu osobit legitimitet i istaknuto mjesto u traženju i spoznaji istine vjere, a osim s razumom, također nastoji povezati vjeru sa srcem kako bi stvorio prostor za naviještanje istine. Papa upozorava da dokumentima Crkve i njezinu nauku valja pristupati u svjetlu čitavoga poklada vjere jer su oni živa predaja. Naime, Benedikt XVI. vrlo je brzo pokazao da II. vatikanski koncil ni u kom pogledu nije bio diskontinuitetan. Nekim svojim odlukama, posebice onom kojom je 2009. u puno zajedništvo Katoličke crkve primio četvoricu biskupa, tzv. lefebrovaca, te odobrenjem slavljenja mise na latinskome jeziku prema Obredniku Ivana XXIII., odnosno Pija V., zatim izborom svoga papinskog štapa, nošenjem camaura, vraćanja šešira i sl., dao je do znanja kako stoljetnoj tradiciji želi dati pravo javnosti, što joj je, prema nekim praksama nakon II. vatikanskoga koncila, bilo uskraćeno. Time – a što se katkad može činiti čak i bizarno – ovaj Papa želi nametnuti raspravu o kontinuitetu. K tomu on, čak i suprotno od očekivanja, snažno ističe ekumenski i međureligijski dijalog. U tom je pogledu osobito ključan njegov posjet Turskoj, a važni su i njegovi trajni napori oko zbližavanja s Pravoslavnom crkvom. Iznad svih očekivanja i procjena, nevjerojatan uspjeh doživio je i njegov posjet Engleskoj. No tijekom svoga, sada već gotovo šestogodišnjeg, pontifikata i Benedikt XVI. pokazao je da je spreman učiti i korigirati se (primjer govora u Regensburgu i odmah potom molitva s Velikim muftijom u istanbulskoj džamiji), ali je, zato što je u nasljeđe dobio težak križ svećeničke pedofilije, pokazao i nultu toleranciju prema takvim svećenicima te zaista ljudski i kršćanski posvjedočenu sućut sa žrtvama. I u tom pogledu, kao i u svome grandioznom teološkom djelu, a napose u svojim enciklikama, Benedikt XVI. zacrtao je jasan smjer Crkvi u 21. stoljeću. Bit će više nego zanimljivo, štoviše, više nego važno i poticajno, čuti što će nam to Papa reći za svoga lipanjskog pohoda. Anton Šuljić